Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Novi Pazar je, kao i većina gradova u cjelovitom Sandžaku, sve do kraja Drugog svjetskog rata bio prepoznatljiv po svojoj bogatoj graditeljskoj i duhovnoj kulturi. Nažalost, zbog poznatih razloga koje sam naveo u prethodnom tekstu (Urbanistički haos u Novom Pazaru), dolazi do uništavanja prelijepog urbanističkog kompleksa zvanog „Tijesna čaršija“. Kako napisa dr. Muradija Kahrović- Jerebičanin, autor prve fotomonografije o Novom Pazaru, u svom osvrtu na knjigu Asima Nikšića „Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene“ „… ta kultura gradnje nestaje, potisnuta ogromnim „hladnim“ zgradama, koje u potpunosti mijenjaju naš grad“.
Svoje utiske o knjizi Asima Nikšića iznosi i Fahrudin Kladničanin, navodeći da „knjiga predstavlja veliki doprinos u očuvanju sjećanja na grad koji je nekada postojao, o mjestu koje kao da postoji samo u pričama iz „Hiljadu i jedne noći“. O jednoj takvoj čaršiji ostavlja nam se zapis da se sjećamo i pričamo. To je naseobina kroz koju teče čista voda iz jazova, rijeke Raške i Jošanice, sa svojim vodenicama i ćuprijama. To je čaršija sa mehanama, hanovima, hotelima, lijepim kućama i selamlucima, bogomoljama krsta i polumjeseca. To je mjesto iščezlih zanata: ćulahdžija, bozadžija, kovača, šporedžija, šećerdžija i slastičara, ali i aga i begova, hafiza i muhadžira… I tako će Pazarska čaršija još dugo živjeti, jer je ovom monografijom ona postala besmrtna“.
O poslijeratnoj komunističkoj histeriji rušenja Tijesne čaršije autor Asim Nikšić je napisao: „Poslije završetka Drugog svetskog rata (1945) došlo je do izuzetne ekspanzije gradnje i velikih promena izgleda Novog Pazara. Te promene su naročito uticale na nestajanje velelepnih objekata u dijelu Stare čaršije. Kao da je neko imao zadatak da permanentno, do današnjih dana uništi sve ono što podsjeća na starinu i na stari vakat. U sadašnjem trenutku je vrlo malo tih starih objekata i uglavnom su u veoma jadnom stanju. O njima skoro da niko ne brine. Jedan broj se i dan-danas ruši i uklanja, a namjesto njih niču betonske višespratnice koje definitivno mijenjaju arhitekturu ovog grada. Dakle, pod plaštom savremene urbanizacije niknuo je novi betonski Novi Pazar, bez čistih voda, svježeg vazduha, stare kaldrme, zelenih bašči, starih sokaka, mostova, starih džamija, pekara, pijaca, stare čaršije…“
Pored Muradijine knjige „Novi Pazar u vaktu i zemanu“ izdate 2003. i navedene knjige Asima Nikšića izdate 2021. godine, posebno ističemoi i knjigu Fatiha Hadžića „Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku“ objavljene 2013. godine. U njoj je, tekstom i slikama, obrađeno bogato bošnjačko kulturno naslijeđe, običaji, arhitektura, sakralni objekti, nadgrobni spomenici, turbeta, medrese, iptidaije, ruždije, poznate i znamenite istorijske ličnosti. Ovo bošnjačko naslijeđeu knjizi je obrađeno zasebno za svaki sandžački grad.
NOVI PAZAR SE U DOBA OSMANLIJA NAZIVAO „YENI PAZAR“
A BEOGRAD „DAR AL DŽIHAD“
Novi Pazar je jedan od rijetkih gradova na Balkanu koji se do 1947. mogao pohvaliti starom orijentalnom arhitekturom nastalom u vrijeme osmanlijske uprave. Takav je slučaj bio i sa svim većim gradovima na području uže Srbije prije 1867. godine. U njima su muslimani sve do ove godine činili većinsko stanovništvo. Nakon toga, gradsko muslimansko stanovništvo (Bošnjaci, Albanci, Turci i Romi) iz Beograda, Šapca, Valjeva, Užica, Niša, Vranja, Leskovca, Kuršumlije, Pirota, za vrijeme vladavine Obrenovića, napušta svoja vjekovna ognjišta, a svi njihovi vjerski i kulturni objekti se nemilosrdno ruše. Danas su, na području uže Srbije, ostale samo dvije džamije: Bajrakli džamija u Beogradu i Islam-agina džamija u Nišu. Obadvije su bile zapaljene od strane srpskih nacionalista nakon martovskih nemira na Kosovu 2004. godine.
Prema zapisu poznatog putopisca Evlije Čelebije Beograd je u tursko doba imao 273 džamije. Božidar Jezernik, poznati stručnjak za Balkan i profesor Filozofskog fakulteta u Ljubljani je iznio podatak za koji je nalo ko znao. „Beograd je 400 godina bio „turski grad“ kome je ton davalo muslimansko stanovništvo. Naime, termin „Turci“ koristio se kao oznaka za muslimane bez razlike na njihovu nacionalnost, kao što su, na primer, neki koristili termin „Grci“ kao oznaku za pravoslavne Srbe ili „Latini“ za katoličko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Beograd se zvao „Dar al džihad“ (Grad svetog rata ili Kuća rata za vjeru), jer je bio u stalnom ratu sa susjednom Austrijom. To je ime kojim su ga zvali njegovi građani koji su tu ostali do 1867. godine kada su se povukli. Ako uzmete Enciklopediju Jugoslovenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, vidjet ćete da su nabrojana sva imena Beograda koja je imao u historiji, od Kelta do danas, ali naziv „Dar al džihad“ koji je nosio više od 4 vijeka, nećete naći“. (Iz intervjua Božidara Jezernika objavljen u listu „Ljiljan“ br. 163. 1996. godine).
GRAĐEVINSKI OBJEKTI U NOVOM PAZARU PORUŠENI PRED I ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA
Širom šeher Yeni Pazara, kako u centralnom dijelu, tako i po cijeloj njegovoj kotlini, bili su izgrađeni objekti stare orijentalne arhitekture, posebno na putnom pravcu koji se zvao „Stambol džada“ ili „Carski drum“ koji je vodio iz Stambola preko Soluna, Skoplja, Kosovske Mitrovice, Novog Pazara i Sarajeva do Dubrovnika i obratno. Navešćemo par prelijepih zdanja koja su se nalazila pored navedene Stambol džade (današnja ulica Prvog maja). Pazar je u to vrijeme bio podijeljen na mahale koje su predstavljale veće gradske cjeline i na sokake. U jednoj od glavnih mahala- Jošanici, nalazio se veliki broj lijepih kuća i bašči između njih.
Među njima najljepša je bila kuća Ejup-paše Ferhatagića. Ona se nalazila u Domskom sokaku (danas ulica Rasima Halilovića). Ejup-paša je imao titulu pazarskog muteselima i dugo je upravljao ovim krajevima. Ferhatagića kuća je porušena 1938. godine, kada i čuvena Isa-begova džamija koja se nalazila na mjestu današnjeg Fakulteta za Islamske studije. Potomci porodice Ferhatagić i danas žive u Novom Pazaru. Prezivaju se Tahirbegović i Nedžipašić.
Druga najpoznatija kuća koja se nalazila na desnoj obali rijeke Raške, odmah do Velike ćuprije, bila je kuća familije Agušević.
O kućama Aguševića pisao je Asim Nikšić u svojoj knjizi. „Na desnoj strani rijeke Raške, tik uz Veliku ćupriju, imućni i ugledni Hamid-aga Agušević podigao je vrlo lijepu spratnu zgradu koja je bila u neposrednoj blizini Gradske tvrđave. Zapadno od nje, paralelno sa rijekom Raškom bila je i Aguševska vodenica, jedna od ljepših u gradu, koja je napajana vodom iz Gradskog jaza. U prizemlju zgrade bila su dva dućana, a na spratnom dijelu bila je kafana. U njoj nisu služena alkoholna pića. Pored uobičajenog dnevnog poslovanja kafane, uveče su se u njoj okupljali građani koji su bili naročite meraklije za muziku i pjesmu. Tu se svirala posebna muzika, zu tambure, saz i jedan naročit žičani instrument, koji se zvao „karaduzen“. Nekoliko ovakvih instrumenata bilo je obješeno po zidovima prostorije. Poslije večere u kafanu je znao doći Abdurahman–aga Šušević, rođeni brat jednog od najuglednijih Pazaraca i Sandžaklija tog vremena, muftije Nazif-efendije Šuševića. Prema kazivanju potomaka Šuševića: „U Pazaru je 1896. godine bila velika poplava. Tada je u kući Aguševića pored Velike ćuprije kahvu držao neki Selman-aga Rašljanin. Raška je bila nadošla preko ćuprije, a voda je potkopala kuću u toku noći i na kraju je iščupala iz temelja. Dok je plutala niz rijeku, u njoj se nazirala svjetlost zagašene lambe (svjetiljke-petrolejke). Sve dok se zgrada nije raspala blizu Kanare (Klanice), plamen sa lambe se nije bio ugasio.
Ubrzo je Hamid-aga Agušević, na istom mjestu izgradio još bolju i moderniju zgradu, koju je poklonio ćerki Mahmuri (udata Šušević). Ova jedinstvena zgrada je kasnije služila za razne svrhe, a poslije Drugog svjetskog rata je nacionalizovana i preuređena za potrebe Krojačke zadruge i Crvenog krsta. Na kraju je bila kafana u vlasništvu Ugostiteljskog preduzeća „Lipa“. Srušena je 1967. Godine, kada je sa njom nestala i Velika ćuprija. Nizvodno od nje, na nekih 20-ak metara daljine, izgrađen je novi betonski most, koji i dan-danas stoji na tom mjestu“. (Iz knjige „Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene“, izdate 2021. u Novom Pazaru).
Zgrada stare Pazarske opštine je bila također objekat izuzetne ljepote. Nalazila se na desnoj obali rijeke Raške, između dvije ćuprije: Velike i Ćifutske (jevrejske) ćuprije. U zgradi se nalazila Opština od Balkanskih ratova pa sve do 1944. godine kada je stradala u savezničkom bombardovanju Novog Pazara.
IZGLED TIJESNE ČARŠIJE PORUŠENE OD KOMUNISTA, NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA (1947.)
Sada je već poznato da su glavni inicijatori rušenja objekata u najljepšem dijelu Novog Pazara bili: Rade Borisavljević iz Nove Varoši, Ramiz Prušević, Osman-Osmo Dervišnurović i Ramiz Crnišanin iz Novog Pazara. Prije godinu dana sreo sam se u čaršiji sa Asimagom Nikšićem koji mi je na licu mjesta, pokazao odakle je počinjala i gdje se završavala Tijesna čaršija. Dok je on pričao i rukama objašnjavao gdje se šta nalazilo, ja sam ga precizno snimao kamerom, znajući da je to veoma važan dokaz za mlađe generacije koje dolaze. Jer, danas skoro da i nema među živima ljudi koji se sjećaju Tijesne čaršije.
Tijesna čaršija počinjala od današnje kuće Čavića i Ejup-begove džamije koju su komunisti definitivno porušili 1959. godine. Zbog izgradnje Doma kulture i tzv. „Radničkog univerziteta“ porušena je čitava njena lijeva strana, sa nekoliko hanova i desetine dućana, a na desnoj strani je danas ostalo još desetak dućana različitih zanata. Zbog smanjenog prostora i velike koncentracije ljudi i robe u Tijesnoj čaršiji se nije obavljao saobraćaj za fijakere i druga zaprežna vozila). Tijesnoj čaršiji se prilazilo sa više strana, i njenoj blizini se nalazio veći broj hanova (Amir-agin han, Ćilerdžića-han, Ćemerli ili Limov-han, Hrvaćanski, Recovića, braće Pokimica han) koji su u to vrijeme gostili mnoge putnike namjernike, voljne da svoj novac potroše u nekom od čaršijskih dućana. U blizini čaršije nalazio se i hotel „Hurijet“, što na našem jeziku znači „Sloboda“.
Današnjom ulicom 28. novembra, tačnije od Kalajdžiskog sokaka (današnja ulica Šabana Koče) pa niz ulicu ka čaršiji, tekla je velika brazda koja je dolazila od Paričkog jaza, koji se u Selakovcu odvajo od rijeke Raške i Paričkom mahalom se spuštao ka čaršiji. Voda iz ove brazde se kod šadrvana razdvajala na dva dijela. Jedan dio brazde je išao niz glavnu ulicu ka Velikoj ćupriji i ulivao se u rijeku Rašku, a drugi dio je zalazio u Tijesnu čaršiju i skretao prema mahali Ćukovac. Voda iz ovih brazdi je bila čista kao i voda iz rijeke Raške, pa se čak koristila i za uzimanje abdesta.
Znači ovaj dio starogradskog jezgra koji se nalazio na lijevoj strani rijeke Raške zvao se Stara ili Tijesna čaršija. Sa njenim rušenjem 1947. godine i kasnije, naziv „čaršija“ prelazi, preko mosta, na desnu stranu rijeke Raške gdje se nalazi Arap džamija sa starim dućanima. Ostale su sačuvane fotografije pojedinih dijelova Tijesne čaršije, ali ne postoji slika cijele čaršije. Na pokušaje pojedinaca na obnavljanju Ejup-begove džamije i Stare čaršije nadležni gradski organi su sve do danas ostali gluhi. Tako je u maju ove godine predsjednik odborničke grupe Stranke pravde i pomirenja Sead Redžović zatražio hitnu obnovu navedene džamije i zabranu za bilo kakvu drugu gradnju na vakufskoj parceli koja pripada Islamskoj zajednici.
Kao zaljubljenik u arhitekturu starog Pazara jedan umjetnik je svoje sjećanje prenio na platno i krajem 90-ih godina prošlog vijeka objavio dvije slike Tijesne čaršije. To je Muharem Radetinac, poznati slikar iz Novog Pazara. U narednom serijalu biće objavljene slike najpoznatijih begovskih i aganskih kuća u Novom Pazaru, kako onih koje su već porušene, tako i nekoliko preostalih koje će gradske vlasti vjerovatno pokušati da „zaštite“ svojom dokazanom „bager“ restauracijom.
SANA
