Kuće, hanovi i mlinovi najstarije pazarske familije Ćilerdžić i tragična sudbina njenih članova

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

   Za najstariju i najbogatiju pazarsku familiju Ćilerdžić znam još od djetinjstva. Obzirom da sam, još kao dijete volio da slušam hićaje (priče) mojih dajidža, amidža i starijih komšija,  zapamtio sam da su često pominjali članove ove familije sa velikim poštovanjem. Posebno mi se u pamćenje „urezalo“ ime Alijage Ćilerdžića. Tada nisam ni slutio da ću se, kasnije kroz moje pisanje historije Sandžaka, još bolje upoznati sa likom i djelom ovog gazije koji je u novembru 1941., položio svoj život braneći Novi Pazar i njegovo stanovništvo od četnika Draže Mihailovića.

Naime, pišući svoju prvu knjigu „Sinovi Sandžaka“(1995) saznao sam da je Alijaga Ćilerdžić (1875-1941), pored Aćifa Hadžiahmetovića, bio glavni strateg odbrane Novog Pazara. Naravno, u vrijeme komunizma o pravim braniteljima sandžačke prijestolnice nije se smjelo ni razgovarati, a kamoli pisati. Sa padom komunizma  „bošnjačka sehara pamćenja„ se polako otvara i na vidjelo izlazi istina o pravim akterima presudne bitke koja je odredila dalju sudbinu sandžačkih Bošnjaka.

Cilj knjige „Sinovi Sandžaka“ bio je da se, prvi put- javno, otkriju imena, slike i biografije svih sandžačkih branitelja koje su komunisti pokušali da bace na smetlište historije. Jedan od njih bio je i Alijaga Ćilerdžić. U ljeto 2001. godine u Novom Pazaru  sreo  sam ing. Nihada Ćilerdžića (1940-2020), poznatog intelektualca i stručnjaka iz oblasti elektrotehnike. Tada sam od njega saznao da mu je velika želja da napiše knjigu o svojim Ćilerdžićima. Poveo me je u njegovu kuću i pokazao zaista impresivan materijal i dokumentaciju koju je skupljao godinama. Od njega sam tada čuo veoma važne podatke vezane za familiju Ćilerdžić. Naša zajednička druženja nastavila su se i kasnije, sve do njegove smrti 2020. godine. Ovaj tekst predstavlja skraćeni prikaz sudbine familije Ćilerdžić izveden iz rukopisa i obimnog materijala rahmetli Nihada Ćilerdžića. Njegova životna želja bila je da se taj rukopis objavi kao kniga o Ćilerdžićima. Autor je, kao emanet, preuzeo obavezu da uradi stručnu pripremu za Nihadovu buduću knjigu koja će se, uz Allahovu pomoć, posthumno objaviti.  Ovaj tekst pisan je u trećem licu, dok će Nihadova knjiga biti autobiografskog tipa pisana u prvom licu.

PORODICA ĆILERDŽIĆ – NAJSTARIJA I NAJBOGATIJA PAZARSKA FAMILIJA

Prema riječima rahmetli Nihada-Nića Ćilerdžića, njegov najstariji predak zvao se Husein Ćilerdžić, i nišani na njegovom mezaru (grobu) stari su 400 godina. Na područje današnjeg Yeni Pazara došli su sa osmanlijskom vojskom, kao trgovci. Ćilerdžići su se tradicionalno bavili trgovinom na veliko, tako da se njihovo bogastvo povećavalo iz generacije u generaciju. Vremenom su postali najbogatija familija u gradu. Od starih Pazaraca je ostala izreka: „Prije će rijeka Raška presušit nego što će zlato u Ćilerdžića nestat!“ Njihova prva kuća nalazila se odmah uz džamiju Isa-bega Ishakovića koju je osnivač ovog grada podigao 1460. godine. Prezime Ćilerdžić potiče od turske riječi „kiler“ ili „ćiler“, što znači magaza, magacin, što odmah asocira na trgovačku djelatnost ove stare familije.

U prvoj polovini 20. vijeka Ćilerdžići su snabdijevali, cijeli Sandžak i šire, sa najvažnijim prehrambenim namirnicama (brašno,  pirinač, raž, šećer, so), pa čak i vojsku Kraljevine SHS /Jugoslavije. Gore pomenuti Alijaga Ćilerdžić je u to vrijeme imao dva električna mlina: jedan u Novom Pazaru, kod starog Transporta, a drugi u Prizrenu, na Kosovu. Ćilerdžići su držali pod zakup ogromna žitna polja, od Seljanika (grada Soluna u današnjoj Grčkoj), preko Makedonije, Kosova i Sandžaka do Šumadije. U Centralnom arhivu Republike Turkiye u Ankari čuva se dvije stotine tapija (posedovnih listova) na zemljišta i dućane koje su imali od Soluna do Novog Pazara. Od svih tih tapija porodica Ćilerdžić danas posjeduje prepise 54 tapije.

Preko tzv. Agrarnih reformi donijetih nakon završetka Prvog i Drugog svjetskog rata (1918. i 1946.) bogate bošnjačke i albanske aganske i begovske familije u Sandžaku, na Kosovu i u Makedoniji ostaju bez zemlje, kuća  i dućana. Nekadašnje gazde preko noći postaju sirotinja, a dojučerašnje sluge na njihovim imanjima postaju vlasnici otete imovine. U Kraljevini Jugoslaviji Ćilerdžićima je dosta toga oteto kroz agrarnu reformu 1918., ali im je i dalje dosta ostalo. Međutim, u Titovoj Jugoslaviji, komunisti  otimaju i taj ostatak imovine (kuće, hanovi, mlinovi, dućani i njive).

FAMILIJA ĆILERDŽIĆ DALA JE VELIKI BROJ UGLEDNIH LJUDI

Naveli smo da je rodonačelnik ove familije bio Husein Ćilerdžić čiji se mezar nalazi na groblju Gazilar u Novom Pazaru. Autor ovog teksta je upoznat sa članovima ove familije koji su živjeli u 19. i 20. vijeku. Najpoznatiji od njih bio je Murat-aga Ćilerdžić (1830-1896). U svoje vrijeme Murat-aga je bio istaknuti prvak sa velikim uticajem u Novom Pazaru i šire. On je ostao upamćen i kao veliki patriota koji se borio za status Bošnjaka u Osmanlijskom carstvu. Ta njegova borba je naročito došla do izražaja pred Berlinski kongres (1878) kada su velike evropske sile odlučile da zadaju smrtonosan udarac turskom sultanu čije je carstvo bilo u velikoj krizi. Naime, odmah se saznalo da će se na ovom kongresu, austrougarskoj dozvoliti da okupira Bosnu i Hercegovinu a Srbiji i Crnoj Gori dodijeliti nezavisnost. Naravno sve to na štetu bošnjačkog i albanskog naroda. Ruski predstavnik se zalagao da se Novopazarski sandžak podijeli između Srbije i Crne Gore. Sultan nije imao vojničke snage da se odupre sve agresivnijoj politici velikih sila, pa je ćutke pristao na gubljenje teritorija na Balkanu.

Međutim, bošnjački i albanski prvaci su ustali protiv odluka i velikih sila i sultana. Samo 3 dana prije Berlinskog kongresa, u Prizrenu je osnovana tzv. Prizrenska liga (10. juni 1878), na kojoj je odlučeno da se navedenim odlukama u Berlinu –suprotstave oružjem. O ovom veoma važnom historijskom događaju pisao je i poznati historičar Bogumil Hrabak, gdje navodi i imena prvaka iz Sandžaka koji su učestvovali u osnivanju Prizrenske lige. „… Turske regularne trupe bile su koncentrisane ne prema Srbiji nego prema Sandžaku, odakle se očekivala austro-ugarska vojska. Dvanaestog juna 1878. Hafiz-paša je povukao jedinice sa planine Rogozne, ostavljajući na njoj samo tri bataljona, dok se u logorima podignutim kraj leve obale Ibra kod Kosovske Mitrovice nalazilo devet bataljona. Desetog juna u Prizrenu osnovana je Arbanaška (op. Prizrenska liga). Osnivačkoj skupštini prisustvovali su i prvaci iz Stare Raške (op. Novopazarskog sandžaka): iz Novog Pazara Ejup-beg Huseinbegović, Murat-aga Ćilerdžić i Ali efendija muderiz, iz Sjenice Osman-aga Ćatović i Mujaga Ćosović, iz Pljevalja muftija Mehmed Šemsekadić.“ (Iz teksta Bogumila Hrabaka „Prizrenska liga i Stara Raška“ objavljen u Novopazarskom zborniku br. 22 u Novom Pazaru 1998.).

Murataga je imao 3 sina: Abdula, Hamida i Habiba. Najstariji sin Abdul-aga Ćilerdžić (1850- 1920) upamćen je kao veliki vjernik, humanista. Išao je dva puta na Hadž, krajem 19. i početkom 20. vijeka. U to vrijeme se iz Sandžaka do svetog grada Mekke putovalo više od mjesec dana. Sagradio je prelijepu kuću i han neposredno uz Isa-begovu džamiju, kao i kuću sa selamlukom u Ejup-begovom sokaku (današnja ulica 8. marta). Abdulaga je imao 4 sina: Ahmeta, Huseina, Mehmeda i Ismaila-Smaja. Najstariji sin Ahmet je imao petoro djece, ali su mu njih četvoro rano umrla. Ostala mu je ćerka Hatidža koja je bila udata za Mujagića iz Sjenice i sa njim imala dvije ćerke.

Abdulagin sin Husein imao je dva sina: Rešada i Nihada i 2 ćerke: Hadiju i Aliju.  Od Ćilerdžića koji su živjeli u Novom Pazaru, u poslijeratnom periodu najpoznatiji je bio Nihad-Nićo  Ćilerdžić (1940-2020), inžinjer elektrotehnike i veoma omiljena i poštovana ličnost u gradu.

Mehmeda Ćilerdžića, sina Abdulaginog, streljali su partizani 21. januara 1945. godine na Hadžetu. Najmlađi sin Ismail- Smajo umro je u Turskoj. Nije imao djece.

   Hamid-aga Ćilerdžić (1860-1919), je drugi Muratagin sin. Kao ugledna ličnost  izabran je za predsjednika opštine Novi Pazar. Na toj funkciji je bio od 22. 11. 1915. do polovine 1916. Za svoga mandata došao je u sukob sa austro-ugarskim vlastima u gradu, nakon čega je bio zatvoren. Kaznu je izdržavao do 1918. godine u Beogradu. Umro je u Novom Pazaru 1919. godine. Hamid-aga nije imao djece.

Treći Muratagin sin bio je Habib-aga. On je imao 2 sina: Hamdiju i Aliju i ćerku Emu koja je bila udata za Mustaj-bega Čavića i sa njim imala sina Amir-bega. Iza Hamdije su ostali sin Osman i ćerka Emira. Mlađi Habib-agin sin bio je Alijaga Ćilerdžić (1875-1941) koji je ostao upamćen po junaštvu tokom tromjesečne odbrane Novog Pazara (krajem 1941.) od strane srbijanskih četnika Draže Mihailovića. Alijaga je se ženio dva puta, od prve supruge Ruveide imao je 3 sina: Dauta, Saita, i Murata, a od druge supruge Šefćete imao je sina Sulejmana. Nakon što je Alijaga 11. novembra 1941.  izgubio život u borbi sa četnicima, u blizini varoši Raška, njegovi sinovi su, pred ulazak partizana u Novi Pazar, preko Albanije odselili za Tursku. Sva četvorica su umrla u Istanbulu. Iza Dauta su ostali sinovi: Muharem i Habib i ćerke Mahija i Zakira.

Iza Saita su ostali sinovi: Haso, Omer, Ibrahim, Alija, Ahmet i ćerka Ema. Murat zvani Mušan se nije ženio. Od svih navedenih Ćilerdžića koji su otišli u Tursku, danas su najpoznatiji Mahija (Ćilerdžić) Samdanci (1945) i njen brat Habib (1938). Mahija je veoma uspješna žena i vodi čuvenu špedicijsku firmu „Adria“. I Habib također ima svoju firmu pod imenom „Natrans“.

JEDAN IZ FAMILIJE ĆILERDŽIĆ JE 1870. GODINE UBIO TURSKOG VOJNIKA, PREBJEGAO U UŽU SRBIJU I PRIMIO HRIŠĆANSTVO

U kontaktima sa rahmetli Nihadom-Nićom Ćilerdžićem saznao sam- otkuda prezime Ćilerdžić kod nekih Srba. Baveći se historijom četničkog pokreta i njihovom emigracijom u zapadnoj Evropi i Americi, saznao sam za ime pravoslavnog svještenika Dobrivoja Ćilerdžića (1920-1995), koji je bio veoma blizak sa četničkim vojvodom Momčilom Đujićem. Njegov sin je također sveštenik Srpske pravoslavne crkve. To je Andrej Ćilerdžić (1961), episkop austrijsko-švajcarski i administrator eparhije Frankfurtske i sve Nemačke

Nihad mi je objasnio da je jedan njihov predak po imenu Muharem Ćilerdžić ubio turskog vojnika i prebjegao u kneževinu Srbiju, tačnije pod planinu Goč kod Vrnjačke Banje. Tamo je Muharem oženio hrišćanku, promijenio ime i prešao u njenu vjeru. Međutim, zadržao je prezime. Od Muharema se od tada do danas stvorilo veliko potomstvo. Pouzdano je sigurno da tamošnji Ćilerdžići potiču od bivšeg Bošnjaka i muslimana Muharema Ćilerdžića. Nihadov sin Ismail mi je potvrdio očevu priču da je „prije 30 godina kod njegovog oca i kod amidže Rešada dolazio izvjesni Žiko Ćilerdžić iz Vrnjačke Banje i da je govorio kako „u njegovoj familiji svi znaju da potiču od muslimana iz Novog Pazara“.

EJUP-BEGOV SOKAK (DANAŠNJA ULICA 8.MART) SE U NARODU NEZVANIČNO ZVAO I ĆILERDŽIJSKI SOKAK

Ejup-begov sokak (današnja ulica 8. marta) je pripadao mahali Ćukovac i obihvatao je prostor od rijeke Raške, sa južne strane, do Gradske klanice (Kanare) sa sjeverne strane. Ovaj sokak se u narodu nazivao i „Ćilerdžijski sokak“, jer je u njemu živjela najstarija i najbogatija pazarska familija. Ćilerdžići su u ovom sokaku, pored hana i nekoliko dućana u Tijesnoj čaršiji, posjedovali 6 kuća sa velikim baščama i dva selamluka.

Njihove kuće su se nalazile sa lijeve strane ovog sokaka, tačnije od stepeništa zgrade Doma kulture, tj. od kuće Emina Raždaginca pa sve do kuće veletrgovca Džemaila Bošnjovića. Inače ovaj sokak je bio poznat upravo po uglednim familijama koje su živjele u njemu. Pored Ćilerdžića tu su ževjeli: Osmanbegovići. Elmazbegovići, Gusinci, Čavići, Dace, Bošnjovići, Hamzagići, Zatrići, Kavrajići, Tokalići, Ćurkići i drugi.

OBJEKTI (HANOVI, MLINOVI, DUĆANI, KUĆE I SELAMLUCI) KOJE SU BILI U VLASNIŠTVU ĆILERDŽIĆA

Novi Pazar je vijekovima bio jedan od ključnih gradova na trgovačkom putu od Istambula, Soluna i Skoplja za Sarajevo i Dubrovnik. Pored velikog broja raznih dućana u njemu se nalazio i veliki broj hanova (jedna vrsta motela i hotela) u koji su svraćali putnici namjernici i razni posjetioci. U 19. i do polovine 20. vijeka u Novom Pazaru je bilo najmanje 20 hanova i karavansaraja. Ove ugostiteljske objekte pravili su bogatiji građani, kako Bošnjaci tako i ostale nacionalnosti.

1.Jedan od najljepših bio je Ćilerdžića han u Novom Pazaru.  Sagradio ga je Abdul-aga Ćilerdžić. Komunisti su ga srušili 1954., navodno za izgradnju autobuske stanice koja nikada nije napravljena.  Han se nalazio pored Isa-begove džamije (kasnije je na mjestu porušene džamije podignuta zgrada „Islamske ustanove“, a danas je u njoj smješten FIS-Fakultet za islamske studije). Veličina placa na kojem se nalazio ovaj han bila je 7 ari. Preko puta Ćilerdžića hana nalazi se, još uvijek, Amir-agin han. Tačna lokacija ovog hana bila je na sadašnjem Trgu Isa-bega Ishakovića.

2.Ćilerdžića han u selu Osaonici, na putu za Sjenicu. Oko hana bilo je plodno zemljište veličine 9 hektara. Pripadao je Alijagi Ćilerdžiću, čuvenom branitelju Novog Pazara. Nakon njegove pogibije 1941., ovaj han je porušen, da bi poslije rata ovo zemljište uzurpirala jedna srpska familija. Naime, prema riječima Ismaila Ćilerdžića, sina Nihadovog, „na temelje ovog hana došla su 3 brata Januševića Posljednji od te braće je pred smrt priznao da su tu zemlju nelegalno uzeli od Ćilerdžića. Otvorio je srce i rekao da je „oteto-prokleto“, i da niko od njih trojice nije imao djece“.

3. Električni mlin za mljevenje žitarica koji se nalazio kod starog Transporta u Novom Pazaru. Bio je u vlasništvu Alijage Ćilerdžića. Neposredno do mlina nalazila se i njihova velika njiva koja se zvala „Carina“. Zbog velikog obima poslova Alijaga je sagradio još jedan mlin- u Prizrenu na Kosovu. Ovaj mlin je nakon rata namjerno zapaljen, a plac na kome se nalazio država je uzela
4. Električni mlin u Prizrenu u koji se mljelo žito sa njiva koje je Alijaga uzeo pod zakup na Kosovu i u Makedoniji. Za prevoz žita i brašna Ćilerdžići su imali svoje kamione koje je držao Osman-aga, Alijin bratanac..
5. Dućan u Tijesnoj čaršiji, kod šadrvana, u vlasništvu Ahmet-age Ćilerdžića. On je uklonjen kad se rušila Tijesna čaršija. U zamjenu za lokal Ahmetagi je nuđena neka stara i trošna kućica u današnjoj ulici Hilma Rožajca što je on odbio.
6. Kuća Ćilerdžića „Pod hamam“ (danas je to ulica 7.jula) koja je bila u zajedničkom vlasništvu braće: Ahmeta, Huseina, Mehmeda i Smaja Ćilerdžića.

O posjedima Ćilerdžića u selima oko Novog Pazara i šire autor ovog teksta nije pisao, jer bi to uzelo mnogo prostora. Napomenimo da se kod jednog pazarskog advokata nalaze prepisi 54 tapije (posedovna lista) ove familije, koje su pronađene u turskom Arhivu. Potomci starijih Ćilerdžića sada vode postupke za povraćaj imovine kod Agencije za restituciju u Kragujevcu.

KUĆE I SELAMLUCI FAMILIJE ĆILERDŽIĆ U EJUP-BEGOVOM SOKAKU (DANAS ULICA 8. MARTA)

Naveli smo da su se kuće Ćilerdžića nalazile sa lijeve strane ovog sokaka, tačnije od stepeništa zgrade Doma kulture, tj. od kuće Emina Raždaginjca pa sve do kuće veletrgovca Džemaila Bošnjovića.

1. Ova strana Ejup-begovog sokaka je počinjala sa SELAMLUKOM i velikom kućom Abdul-age Ćilerdžića. Selamluk je građevinski objekat koji je u osmanlijskom vremenu pravljen uz domaćinsku kuću i to uglavnom nad ulicom. Selamluke su imale uglavnom dobrostojeće pazarske familije. Oni su služili za smještaj posjetioca i službenika koji su dolazili iz udaljenih muslimanskih zemalja. Gosti bi u selamlucima ostajali duže vremena i od domaćina bi imali besplatan smještaj i hranu, a često puta bi dobijali i novac za trošak. Nakon Abdulagine smrti ove objekte su nasljedili njegovi potomci. Selamluk su prodali Sulju i Aiši Zejnelagić, a ovi kasnije prodali Kalićima.
2. VELIKU ORIJENTALNU KUĆU koja se nalazila iza selamluka, od familije Ćilerdžić kupio je 1967. godine Nazif-aga Raždaginac za koga je bila udata Emira Ćilerdžić, ćerka Hamdijage Ćilerdžića. Ova kuća je srušena 2009. godine i na njeno mjesto je podignuta stambena zgrada.

Autor ovog teksta je ulazio u ovu prelijepu kuću 2001. godine i razgovarao sa tetka Emirom koja je bila veoma bolesna. Emira je bila ćerka Hamdijage Ćilerdžića. Njen rođeni amidža bio je Alijaga Ćilerdžić, jedan od vođa odbrane Novog Pazara od četnika 1941. godine. Rođena je 1920. godine a na Ahiret preselila 03. marta 2007. godine. Imala je jednog brata Osmana,  koji je u vrijeme torture Aleksandra Rankovića odselio u Tursku. Ona je u braku sa Nazifagom imala četvoro djece: sinove: Emina i Nazima i ćerke: Eminu  i Sabihu.

Pretpostavlja se da je ovu Abdul-aga Ćilerdžić napravio prije 170 godina. Nakon njegove smrti u njoj  su živeli njegovi sinovi: Ahmet, Husein, Mehmed i Ismail. Ova kuća je bila na dva sprata i imala 7 soba ukupne površine oko 200 metara kvadratnih. U prizemlju je imala 3 sobe i veliko kupatilo koje je kasnije nadograđeno, a na spratu je imala 4 sobe. Avlija je imala 4,5 ara, imala je štalu sa pomoćnim prostorijama na oko 10m od kuće. Uz kuću je bio mutfak sa prostorijom za sušenje mesa i hambar za žito. Nažalost, danas ove prelijepe kuće više nema.

3. Sljedeći objekat bila je STOLARSKA RADIONICA Mehmeda-Meše Ćilerdžića, sina Abdulaginog, koga su komunisti streljali na Hadžetu 21. januara 1945. godine. Komunisti su ga proglasili narodnim neprijateljem i konfiskovali mu imovinu. Ovaj plac su 1961.godine Opštinske vlasti dodijelile Huseinu-Cenu Zatriću, kao nadoknadu za njegovu porušenu kuću. Na ovom placu je rahmetli Husein podigao lijepu prizemnu kuću od tvrdog materijala. I ova kuća je porušena za zgradu, zajedno sa starom kućom Raždaginaca.
4. Slijedi SELAMLUK koji je bio u vlasništvu Hamidage Ćilerdžića, bivšeg predsjednika opštine Novi Pazar, u periodu 1915/1916. godina. Hamidaga nije imao djece. Ovaj selamluk je kasnije kupila i preuredila za stanovanje familija Esada-Esa Lakote. Selamluk je srušen 2016. godine i na isto mjesto Esad Lakota je napravio novu kuću.
5. Iza selamluka, u prelijepoj bašči, nalazila se VELIKA ORIJENTALNA KUĆA Habib-age Ćilerdžića sa svojim sinovima Hamdijom, Alijom i ćerkom Emom. Kada je sin Alija stao na svoje noge i stekao veliki imetak napravio je novu kuću koju su kasnije, nakon rata, komunisti konfiskovali i ustupili familiji Daca. Ćerka Ema se udala za Mustaj-bega Čavića. Ona je od oca Habiba u miraz dobila njivu zvana „Carina“. Kuću je naslijedio Hamdijaga a kasnije njegov sin Osmanaga. Ovu kuću je Osmanaga prodao kao dvije polovine: jednu- Ćamilu Rahovcu (op. porastao je u kući Aćifa efendije), a drugu polovinu- profesoru matematike Hazbu Fetahoviću. Ova kuća je porušena 2016. godine za zgradu.
6. Sljedeći objekat je bila tada MODERNA KUĆA OD TVRDOG MATERIJALA koju je sagradio Alijaga Ćilerdžić koji je poginuo 17. novembra 1941. u borbi sa četnicima u blizini varoši Raška. Njegov sin je bio Sait-aga koga komunisti 1946. godine proglašavaju državnim neprijateljem i uzimaju mu svu imovinu. Ovu kuću Opštinske vlasti u Novom Pazaru dodjeljuju braći Redžepu i Latifu Daci kao nadoknadu za njihovu porušenu kuću. Ni ova kuća više ne postoji, na njeno mjesto je, prije godina, podignuta stambena zgrada.
7. Posljednji objekat familije Ćilerdžić, u današnjoj ulici 8.marta, je KUĆA OD TVRDOG MATERIJALA u vlasništvu Huseina i Mehmeda Ćilerdžića. Oni su bili Abdulagini sinovi. Kuća je podignuta 1937. godine. Nakon Huseinove smrti (1942.), u jednoj polovini kuće stanovao je njegov stariji sin Rešad, a u drugoj polovini, koja je pripadala Mehmedu-Meši, koji je streljan na Hadžetu 1945., ostala je da živi njegova supruga Mujesira. Nakon njegove smrti ona se preudala za Lima Bajraktarevića, i u toj polovini dugo niko nije živeo. Kasnije je tu polovinu kuće prepisala sestrinoj ćerki koja je kasnije prodala familiji Košuta.

Nakon kuća Ćilerdžića nastavlja se kuća Džemail-age Bošnjovića, jednog od najuglednijih trgovaca u Novom Pazaru. Njegova kuća je također u orijentalnom stilu i jedna je od ljepših u gradu. Ona još i danas postoji. U njoj je do skoro živeo njegov sin dr. Ismail Bošnjović. Nakon njegove smrti, o ovoj prelijepoj kući brine  Ismailov sin dr. Sead Bošnjović.

U DRUGOM SVJETSKOM RATU FAMILIJA ĆILERDŽI DOŽIVLJAVA VELIKU TRAGEDIJU

Naveli smo da je Alijaga Ćilerdžić poginuo u borbi sa četnicima u selu Supanj kod varoši Raška 17. novembra 1941. godine. Iza sebe je ostavio suprugu Šefćetu i 4 sina: Dauta, Saita, Murata i Sulejmana. Kako se rat privodio kraju, partizanski pokret sve više jača. Krajem 1943. godine Josip Broz-Tito proglašava amnestiju za sve četnike koji se budu priključili partizanima. Tada nastupa pravi stampedo i pripadnici poraženog četničkog pokreta, briju brade i masovno prilaze partizanima.

Alijagini sinovi su znali da će partizani, ako uđu u Novi Pazar, sav svoj bijes iskaliti na njima, zbog poraza koji su doživjeli u pokušaju zauzimanja grada u novembru i decembru 1941. godine. Zbog toga su, uz dozvolu Aćifa Hadžiahmetovića, komandanta odbrane grada, zajedno sa svojim familijama i pokretnom imovinom, napustili Novi Pazar i preko Kosova došli u Albaniju. Smjestili su se u Tiranu. Bilo je to veoma teško vrijeme. Narod je u Albaniji jedva preživljavao. Ova država je bila ekonomski nerazvijena i u potpunoj izolaciji od čitavog svijeta. Tamo su Alijagini sinovi sa svojim familijama živjeli do 1958. godine, kada odlučuju da idu za Tursku. Sa njima je bio i Rešad Ćilerdžić, stariji sin Huseinov i unuk Abdulagin.

On nije htio da ide za Tursku, već se 1958. godine iz Albanije vratio u Novi Pazar, da bude sa svojom majkom Nailom, bratom Nihadom i sestrama Alijom i Hadijom. Prilikom povratka doživio je veliko šikaniranje od zloglasne komunističke tajne službe (UDBE). Bilo je to vrijeme najvećeg terora ministra policije Aleksandra Rankovića, kada se bošnjačko i albansko stanovništvo masovno počinje iseljavati za Tursku. Kako bi se dokopali Ćilerdžijskog bogatstva (kuće, hanovi, mlinovi, njive itd.) partizani prvo hapse Mehmeda Ćilerdžića, sina Abdul-aginog pod optužbom da je „narodni neprijatelj“. Vode ga na Hadžet i, potpuno nevinog, streljaju 21. januara 1945. godine.

Alijaginog sina Saita koji je izbjegao u Albaniju, proglašavaju 1946. godine, u odsustvu, također „narodnim neprijateljem“ i donose presudu o konfiskaciji cjelokupne imovine. Ovu presudu, kao i mnoge druge, potpisao je predsjednik Suda Ramiz Prušević, krojač po struci i jedan od inicijatora rušenja čuvene Tijesne čaršije. O njemu smo već pisali u prethodna dva teksta. Nakon rata (1960.) u Tursku se seli i Osman-aga Ćilerdžić, sin Hamdijagin.

U Novom Pazaru su, početkom 60-ih godina prošlog vijeka, od veoma brojne familije, ostala još samo dvojica mladićaiz familije Ćilerdžić. Bili su to Huseinovi sinovi: Rešad koji se 1958. godine vratio iz Albanije i njegov mađi brat Nihad. Sa njima su bila još dvojica amidža Ahmet-aga i Osman-aga. Ahmetaga umire u Novom Pazaru 1957. godine a Osmanaga seli 1960. godine u Tursku i tamo umire.

Nihadov brat Rešad je bio šofer po struci i imao je svoj kamion. Kada se bratio iz Albanije u Novi Pazar, zaposlio se kao vozač autobusa u „Sandžaktransu“, a kasnije je bio privatni autoprevoznik. Nihad  je bio osoba koja se posvetila školi i obrazovanju i na tom putu je postigao maksimum u to vrijeme. Iznad svega krasila ga je blagost karaktera i izuzetno poštenje o kojem se i danas priča.

KO JE BIO NIHAD ĆILERDŽIĆ?

Nihad Ćilerdžić je rođen 1940. godine u Novom Pazaru od oca Huseina i majke Naile.  On je unuk čuvenog hadži Abdulage Ćilerdžića. Rastao je pored starijeg brata Rešada i sestara Alije i Hadije. U Novom Pazaru bio je poznat po nadimku „Nićo“. Važio je za jednog od najobrazovanijih i najomiljenijih ljudi u gradu. Osnovnu školu završio je u Novom Pazaru sa odličnim uspjehom. Dalje školovanje nastavio je 1954. godine u Beogradu, upisavši srednju Eletrotehničku školu koju također završava 1959., sa odličnim uspjehom. Tokom svog školovanja slučajno se upoznaje, za vrijeme ljetnjeg raspusta na rijeci Savi, sa Aleksandrom- Mišom Brozom– sinom Josipa Broza –Tita, predsjednika Jugoslavije. Mišo Broz je završio srednju Mašinsku školu u Beogradu, a nakon toga i Mašinski fakultet.

To njihovo poznanstvo prerasta u prijateljstvo, i ono će se i kasnije nastaviti, kada su završili fakultete i obavljali odgovorne i visoke funkcije u socijalističkoj Jugoslaviji. Zahvaljujući prijateljstvu sa Mišom Brozom, Nihad je imao čast da i lično upozna Tita u njegovoj vili na Dedinju. Obzirom da je Nihad bio odličan matematičar on je veoma često pomagao Miši u spremanju ovog predmeta.

Nakon završene srednje škole, Nihad konkuriše za upis na Eletrotehnički fakultet u Beogradu. Međutim, i pored odličnih ocjena, primljeni su uglavnom sinovi partijskih funkcionera i direktora.

Nihadov životni san bio je  da završi Eletrotehnički fakultet. To mu polazi za rukom 1960. godine kada upisuje isti u Ljubljani. Tamo završava Prvi stepen fakulteta (dvije godine) i dobija zvanje elektroinžinjera. Treću godinu upisuje 1964/65 u Sarajevu i na njemu diplomira 1968. godine i dobija zvanje diplomiranog elektroinžinjera.

Nakon što je apsolvirao, Nihad se prijavio da služi vojsku (JNA), jer je napunio 27 godina, a to je bio zadnji starosni rok za služenje vojske. Obzirom da je bio intelektualac, Vojni odsjek ga šalje u Školu rezervnih oficira u Zagreb koju uspješno završava, dobija čin potporučnika, i vojni rok, umjesto obaveznih 18, služi skraćeno -12 mjeseci.  U penziju je otišao sa činom majora.

Nakon završenog fakulteta, Nihad nastavlja da se usavršava u svojoj struci i iste godine (1968) upisuje specijalizaciju u Pragu, glavnom gradu nekadašnje Čehoslovačke. Postao je specijalista za oblast „Električna vuča“.

Po završenoj specijalizaciji vraća se u Novi Pazar, kao prvi diplomirani inžinjer elektrotehnike u Sandžaku. Dobija mjesto šefa u Elektrodistribuciji Novi Pazar, a nakon 1,5 godine postaje tehnički direktor ove ustanove. Kao stručni kadar, 1971. godine dobija stan od firme veličine 58 metara kvadratnih  u zgradi pored Autobuske stanice u Novom Pazaru. U njemu, do 1975. godine, živi sa svojom majkom Nailom. Iste godine Nihad je, na porodičnom placu, napravio trospratnu kuću i svojevoljno vratio stan koji mu je firma dodijelila. Ženi se sa Izetom (Nezirović) Ćilerdžić (1953-2016) i sa njom dobija sina Ismaila (1976) i ćerku Melisu (1978).

U ovu firmu, na mjesto tehničkog direktora ostaje do 1977. godine, kada u penziju odlazi njegov veliki prijatelj i direktor ove firme, Jakup Rahić. Obzirom da je na mjesto direktora Rahića došla osoba koja nije bila stručna (dovedena po partijskoj liniji) Nihad nije mogao da podnese da mu se u stručne poslove miješa osoba koja nema pojma sa eletrotehnikom.

Poslije 3 mjeseca podnosi ostavku i te 1977., konkuriše i dobija mjesto u Saveznoj vladi u Beogradu-u Odeljenju robnih rezervi. Tu je radilo 7 stručnjaka za razne oblasti. On je bio prvi i jedini savezni inspektor za energetiku. Njegov zadatak je bio da obilazi, pregleda i u pogon pušta svaki značajniji energetski objekat  na području čitave Jugoslavije. Kao stručnom kadru vlada mu dodeljuje veliki stan na Banjici od 105 kvadrata i garažu.

Životni putevi Nihada i Miša Broza su se ponovo ukrstili, pa je, dok je Mišo Broz bio direktor Rafinerije nafte INA u Zagrebu, često išao tamo i pružao stručne usluge svom prijatelju iz mladosti. Nihad je uradio Tekst o tehničkim prijemima elektrotehničkih objekata. Ovaj njegov tekst ubrzo ulazi u proceduru Savezne skupštine i prvo se 1977. usvaja kao Uredba a sljedeće godine i kao Zakon. Iste godine uvodi se polaganje „državnog ispita“, koji je bio neophodan za njegovu struku. Nihad ga polaže i postaje prvi licencirani diplomirani elektroinžinjer. Član novoformirane „Inžinjerske komore“ u Beogradu postaje 2002. godine.

Nihad je, u svojstvu saveznog inspektora, pozivan  na rješavanje mnogih teških slučajeva. Navešćemo problem izlivanja nafte iz tankera u Jadranskom moru, zatim slučaja potpune blokade tramvajskog saobraćaja u Sarajevu, zbog zaleđenih šina, uslijed niskih zimskih temperatura Itd. Tokom svog rada u SIV-u (Saveznom izvršnom vijeću, odnosno Saveznoj vladi).   Zbog čestih putovanja na relaciji Novi Pazar-Beograd, i molbi svoje majke, Nihad odlučuje da 1981. godine napusti Beograd i da se zaposli u šeher Pazaru. Iste godine vraća komforni stan i garažu koje je dobio od vlade.

NIHAD VRAĆA DRŽAVI DVA STANA (U BEOGRADU I NOVOM PAZARU) IAKO NIJE BIO U OBAVEZI DA TO URADI

O kakvoj se moralnoj veličini radi govore navedeni primjeri. Nihad je 1975. godine napravio trospratnu kuću u svojoj porodičnoj avliji i odlučio da se definitivno vrati u Novi Pazar. U nju se uselio 1976. godine. U to vrijeme jugoslovenska komunistička vlast je lansirala parolu „Imaš kuću- vrati stan“. Znajući da veliki broj ljudi nema mogućnosti da riješi svoje stambeno pitanje, Nihad velikodušno odlučuje da svoja dva stana pokloni onima kojima je najpotrebniji. Svoj stan u Beogradu 1981. ustupa svom bivšem zamjeniku, dok je radio kao savezni inspektor u ovom gradu, a stan u Novom Pazaru, koji je dobio od Elektrodistribucije, 1975. ustupa radniku sa mnogočlanom familijom.

Po povratku iz Beograda (1981) zapošljava se u građevinsko preduzeće „Razvitak“, gdje na molbu direktora formira ekipu električara. Zbog toga je, kako bi formirao jedno odeljenje električara, kratko radio kao profesor u srednjoj Tehničkoj školi.  U „Razvitku“ je radio do 1986. godine, kada ga Metko Harčinović poziva da, kao stručnjak dođe i izvrši kompletnu restauraciju Hidroelektrane „Raška“ na Pazarištu koja je bila u veoma zapuštenom stanju. Nihad postaje rukovodilac ove hidroelektrane gdje, za kratko vrijeme, uspješno završava njenu restauraciju. U Elektrani je radio od 1986.- 2006. godine kada se penzionisao. Nihad je i kao penzioner bio aktivan i društveno koristan. Radio je kao odgovorni izvođač i projektant na izgradnji mini hidricentrala u okolini Novog Pazara, Vrnjačke Banje i Kuršumlije.

BORBA NIHADA ĆILERDŽIĆA DA SUDSKIM PUTEM REHABILITIUJE SVOJE AMIDŽE:  MEHMEDA I SAITA I VRATI JEDAN DIO OTETOG BOGASTVA

Nakon očeve smrti 1942. godine i odlaska njegovih amidža: Dauta, Saita, i Sulejmana i njihovih familija u Albaniju 1944. godine, Nihadova familija praktično ostaje sama, izložena velikoj torturi novih komunističkih vlasti. Na, do juče najugledniju familiju u gradu, pala je etiketa „narodnih neprijatelja“, sa kojom se familija Nihada Ćilerdžića nosila 75 godina- sve do sudske rehabilitacije Mehmeda i Saita Ćilerdžića 2006. godine. Nihad je uz pomoć petorice uglednih svjedoka uspio da kod Osnovnog suda u Novom Pazaru rehabilituje dvojicu bliskih rođaka: amidžu Mehmeda Ćilerdžića, koga su komunisti 21. januara 1945. streljali na Hadžetu u Novom Pazaru i Saita Ćilerdžića koji je 1946., u odsustvu proglašen „narodnim neprijateljem“. Međutim, Sait-aga je prije ulaska partizana u Novi Pazar (28. novembra 1944.) uspio da pređe u Albaniju a kasnije u Tursku. Rješenje o Saitovoj rehabilitaciji Nihad je proslijedio njegovim potomcima u Turskoj, kako bi oni mogli da traže povraćaj imovine koju su mu komunisti konfiskovali.

Komunisti su Ćilerdžićima oteli, kroz tzv. nacionalizaciju, skoro sve što su imali. Nihad je, nakon demokratskih promjena u Srbiji, riješio da sudskim putem povrati svoju djedovinu (unuk Abdul-agin) koja mu je nepravedno oduzeta. Bio je to čuveni „Ćilerdžića han“, koji se nalazio u centru grada, na današnjem trgu Isa-bega Ishakovića na placu veličine 7 ari. Za ovaj objekat je imao kompletnu dokumentaciju. Nihad je zahtjev za povraćaj imovine predao Agenciji za restituciju u Kragujevcu.

Ova agencija je 2016. godine donijela, u Nihadovu korist, rješenje o materijalnoj nadoknadi za nezakonito oduzetu imovinu (Ćilerdžića han). Isplata ove nadoknade počela je 2019. godine. Nihad je ovu sumu, nakon što je advokat uzeo 1/6, podijelio na jednake dijelove svojoj djeci i djeci svoga brata i sestara. Ovaj pazarski velikan je na Ahiret preselio 2020. godine. Uspio je, kako je samo on to znao, da sačuva ugled familije Ćilerdžića i povrati jedan dio njene otete imovine.

izvor: SANA