Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Nedaleko od orijentalne kuće Ramović-Eminbegović i kuće Trtovaca na Paricama, nalazi se i kuća familije Gicić. Ova kuća je izuzetno očuvana i privlači pažnju mnogih sugrađana i ljudi sa strane. Sagradio je serdar Šemsudin Gicić 1908. godine, kada su Turci još vladali Sandžakom.
Obzirom da godinama proučavam historiju Osmanskog carstva i njihovo kulturno naslijeđe, poseban interes imam za stare gradske kuće u Novom Pazaru, i u cijelom Sandžaku, koje su sagrađene u vrijeme njihove vladavine, tačnije do 1912. godine.
Početkom avgusta 2003. godine, znači prije 21 godinu, bio sam gost rahmetli Sabahudina –Bata Gicića (1954-2004) u njegovoj raskošnoj kući. Tada sam radio na knjizi „Kako se kalio Sandžak“, prvoj ilustrovanoj historiji Bosne, Sandžaka i Kosova. Na kraju ove knjige (objavljena 2005.), u posebnoj glavi koja nosi naziv: „Gradske muslimanske kuće, kule i hanovi u Sandžaku“, kuća Gicića je zauzela istaknuto mjesto.
Bato je sa oduševljenjem pričao o historijatu svoje kuće, o enterijeru i o antikvitetima koje je ljubomorno čuvao. Pričao mi je o svom djedu- serdaru Šemsudinu Giciću, koji je bio istaknuti turski oficir, o njegovim sinovima, o porijeklu svoje familije itd.
Posebna priča je njegova bašča prepuna raznoraznog cvijeća koja daje kući čaroban izgled. On se bavio i slikarstvom i sa ponosom mi je pokazao sliku njihovog hana u ulici 28. novembar. Bio je obrazovana ličnost, lijepog ahlaka i izuzetno omiljen u komšiluku i pazarskoj čaršiji. Završio je fakultet u Sarajevu i radio kao socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Novom Pazaru.
Nažalost, Bato je, već sljedeće 2004-e godine, veoma mlad, preselio na Ahiret, u svojoj 50-oj godini života. U braku sa suprugom Ajtanom Imamović (1957), profesoricom engleskog jezika, dobio je sinove: Galiba (1983) i Agana (1994) i kćerku Pašu (1985).
PORIJEKLO FAMILIJE GICIĆ
O porijeklu i historijatu familije Gicić, autor ovog teksta je više saznao od Batovog starijeg sina Galiba. On posjeduje rodoslov bratstva Gicića koji je autoru sa zadovoljstvom pokazao. Iz njega ćemo prenijeti najvažnije ličnosti ovog bratstva. Naime, postojbina današnjih pazarskih Gicića je mjesto Gicaj, u blizini grada Skadra u sjevernoj Albaniji. Oni su otuda doselili u Yeni Pazar, dok je jedan dio Gicića došao na Pešter- u selo Žabren.
Galib sa ponosom priča o svom najstarijem poznatom pretku hadži Ismailu Giciću, od koga je danas ostalo veliko potomstvo. Njegova priča ide ovako:
„Poznato mi je i to, da je hadži Ismailov pradjed (kome ne znam ime) ukopan na Velikom groblju (mezarju) kod čuvenog Arapovog mezara. Hadži Ismail je bio veoma bogat i u to vrijeme, prije 200 godina, je obavio Hadž. Tada se na Hadž išlo konjima po nekoliko mjeseci. Mi još i danas čuvamo, kao poseban raritet, SEPETKU (pletenu košaricu) od konja s kojim je bio na Hadž.
Hadži Ismail je imao šest sinova i dvije kćerke. Sinovi su: Mustafa, Emin, Demir, Zahit i Šemsudin a kćerke: Uma i Dževa. Za nas je interesantan moj pradjed Šemsudin koji će, u turskoj vojsci napraviti karijeru i postati serdar (vojskovođa, glavar). Riječ serdar ima tursko porijeklo i koristi se kao titula u vojnom i političkom kontekstu. U narodu se prevodi kao vođa, vojvoda. Neznam puno o njegovom ratnom putu, ali sam, kao dječak, slušao puno priča o pradjedu Šemsudinu. Kažu da je bio visok, stasit čovjek, da je titulu zaradio časno, kao i da je za serdara postavljen od sultana.
Iza serdara Šemsudina je, kao uspomena, ostao BAJONET, koji ima veliku historijsku i porodičnu vrijednost. Star je preko 150 godina i familija ga je brižljivo čuvala i krila od prošlih režima. Na dršci bajoneta se još uvijek jasno vidi pečat (tugra) sultana Abdulhamida II i njegova posveta.
Šemsudin se ženio dva puta. Obadvije su mu bile Turkinje iz Anadolije. Njegova prva supruga, je mlada umrla, pa je on oženio njenu sestru- moju prananu, koja se zvala Hafifa Kadundžikić. Njihov je otac bio vojni ljekar u Smederevu. Serdar Šemsudin je imao sinove: Ahmeta i Selmana i kćerke: Elmazu, Đulču, Zubejdu i Atku.
Nakon njegove smrti, jednu polovinu kuće dobio je moj djed Selman-aga, a drugu -njegov brat Ahmet-aga. U njima danas žive njihovi unuci (op. Galib i Muharem).
Moj djed Selman-aga je u braku s mojom nanom Mejremom Hrvaćanin (1912-1994) imao jednog sina- Sabahudina-Bata i četiri kćerke- Nafiju, Behiju, Mehdiju, Šemu, Elmazu i Nazu. Ona je u miraz donijela i jedan dio čuvenog Hrvaćanskog hana koji se nalazio u ulici Stevana Nemanje.
MOJA MAJKA JE IZ FAMILIJE IMAMOVIĆ, KOJA JE, TAKOĐER, IMALA POZNATE RATNIKE I VJERSKE VOĐE
„Mnoge porodice u Novom Pazaru posjeduju vrijedne predmete iz turskog zamana, kao i interesantne priče koje se prenose sa koljena na koljeno. Moja majka Ajtana (1957) rodom je iz ugledne pazarske familije Imamović, koja je dala veliki broj poznatih ličnosti. Među prvim poznatijim je bio gazi Osman Imamović (1770-1809), kojeg je krasila posebna hrabrost. On je 1809. godine, nakon žestoke borbe, sa srpskim ustanicima pod vođstvom Karađorđa, na početku današnje Varoš mahale, bio smrtno ranjen. Kaurska sablja ga je zakačila po vratu i on je šehidio.
Kasnije je ispletena legenda po kojoj je a.r. Osman nastavio da se bori obezglavljen i da je pao tek, kada je neko rekao: „Vidi čovjeka bez glave, kako se bori“. Njegovo turbe se, nažalost, danas nalazi u veoma zapuštenom stanju, izloženo svim vremenskim nepogodama. Nalazi se u Varoš mahali u Novom Pazaru, baš na mjestu gdje je ispustio dušu.
Vi ste gospodine Crnovršanin, 2018. godine, prvi napisali opširniji tekst o gaziji Osmanu imamoviću i o zaboravljenom novopazarskom muftiji Teufiku ef. Imamoviću. U svom tekstu navodite da je gazija Osman došao iz turskog grada Konye, i da je imao sina Jahju, a ovaj sina Ešrefa koji je bio poznati muftija u svoje vrijeme. Njihovi mezarevi se nalaze na novopazarskom Velikom groblju, u podnožju Paričkog brda. Nišani su im sagrađeni od bijelog mermera i ispisani starosmanskim pismom. Izgledaju monumentalno i jedni su od najljepših na Velikom groblju.
Ešref Imamović je imao sina Teufika, koji je, također, 1900. godine postavljen za novopazarskog muftiju. Na toj dužnosti je ostao do 1930. godine kada je podnio ostavku. Glavni razlog njegove ostavke bio je nametanje novog Zakona i Ustava Islamske vjerske zajednice, od strane kralja Aleksandra Karađorđevića 1930. godine. Isti potez je u Bosni i Hercegovini napravio i reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević. Obojica su bili prisiljeni na iznuđenu ostavku koju su podnijeli 1930. godine. Ovim zakonom Beograd je sjedište islamske zajednice iz Sarajeva prebacio u Beograd, čime je istu stavio pod svoju čvrstu kontrolu. Kralj je, svojim ukazom, na mjesto reisu-l-uleme doveo svog poslušnika Ibrahima ef. Maglajlića.
To je trajalo sve do 26. oktobra 1936. godine, kada bošnjački vođa dr. Mehmed Spaho uspjeva da, svojom genijalnom politikom, povrati autonomnost Islamske vjerske zajednice, kao i da vrati sjedište reisu-l-uleme iz Beograda u Sarajevo. U Sarajevu je 26. aprila 1937. godine, za novog vjerskog poglavara muslimana u Kraljevini Jugoslaviji izabran Fehim ef. Spaho“.
SANA
