Piše: Prof. dr. Šaćir Filandra
Knjiga Haruna Crnovršanina i Nure Sadikovića „Dr. Mehmed Spaho-državnik i borac za BiH“, promovirana 31. maja 2007g. u Sarajevu, otvara niz mogućnosti različitih susreta sa Spahom i njegovim vremenom. Budući da je njegova ličnost u bosanskoj nauci i javnoj memoriji skoro zatrta naslagama neznanja, nebrige, nacionalne nesvjesnosti, površnosti i svakdnevnog „japajakanja“ savremenika, ova knjiga sa kojom se danas susrećemo je značajan prilog cjelovitijem susretu s ovim odličnikom.
Šta nam o Spahi novo donose autori Crnovršanin i Sadiković? Prije svega, ovo je pionirski rad i prvi monografski pristup o Spahi. U metodološkom smislu tip monografske studije ovdje je valjano demonstriran i zahvaljujući tome imamo jedan cjelovit prikaz Spahe kroz metodsko identificiranje Spahe, Bošnjaka i razdoblja između dva svjetska rata. Ono što kao pozitivno i novo ovom prilikom mogu istaći jesu dva momenta: antropološki i rubni pristup predmetu istraživanja.
Antropološki pristup se ogleda u tome da su autori Spahi, njegovu djelu i duhu vremena prišli kroz njegovu osobnost: biografiju, porodicu, biografije njegovih saradnika i bitnih savremenika, te biografije porodica-Hadžihasanović i Šahinagić prije svega, s kojima je biou rodu i prijateljstvu.
U našoj tradicionalnoj političkoj historiografiji, opterećenoj pozitivizmom, tradicionalizmom i objektivizmom, ima svega osim ljudi. Prikazivanje ljudi u ovoj knjizi je najdragocijenije. Ono otvara mogućnosti, aliu više potrebu, za antropološkim pristupom u našoj društvenoj nauci; za recimo, biografijom Sarajeva ispisanom biografijama ljudi i porodica koji su ga stvarali i činiloi, a ne samo opisivanjem objekata, toponima i događaja.
Spahi se ovom monografijom na izvjestan način i mimo namjere autora ipak prilazi s ruba, iz Sandžaka i njegove perspektive. To je novum (op. novitet) i kvalitet, budući da Spahina ličnost i politička aktivnost dobija na cjelovitosti (Spajho je bio nacionalna ličnost i državni ministar prije svega, a ne samo nečiji otac, rod ili komšija), čime se integriraju snažnije vanbosanske bošnjačke i muslimanske političke aktivnosti u cjelinu nacionalnog stava.
Ovaj autorski prikaz nije lišen određene epske i romantičarske note, neskrivene potrebe za gradnjom nacionalnih autoriteta kao tačaka oslonca i orijentira kolektivne svijesti. To je izraženi nacionalno-politički pristup povijesti, vrlo moderan, sekularan, osviješćen, progresivan, nacionalan, i na žalost ili na sreću-to ni sam ne znam-ovakav odnos prema svojoj prošlosti prisutniji je u Sandžaku nego u Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu, koje je bez prepoznatljive nacionalne inicijative.
Naravno, knjiga samo otvara potrebu za novim istraživanjima, budući da je u osnovi nastala na vještom korištenju već postojećih. Period Spahina političkog djelovanja još je temeljno historiografski neistražen. Niko od Bošnjaka do sada nije istraživao beogradske arhive, Arhiv Skupštine Jugoslavije, Arhiv Kraljevske vlade i Arhiv Dvora sa aspekta političkog lika Mehmeda Spahe. Nadati se da će dva tekuća istraživanja, ono Zlatka Hasanbegovića o JMO od 1929. do 1941. I Adnana Jahića o Islamskoj zajednici između dva svjetska rata, dodatno osvijetliti i razjasnisti ovu problematiku.
Spahina biografija je impresivna, bar po onome što iz njegova života do sada znamo. Ne treba se u današnjem javnom susretu sa Spahom bojati mitomanije, ali se treba čuvati glorificiranja, koje proizilazi iz našeg posvemašnog gubitka osjećaja za mjeru. Spaho je čovjek, političar sa svim mahanama koje imaju političari na Balkanu i diljem svijeta. Dakle, volio je vlast, znao je osvojiti i čvrsto držati; sa protivnicima se znao obračunavati. Bio je sklon nepotizmu u mjeri u kojoj to i danas političari čine; imao je i loših radnji i krivih procjena, a što je u javnom životu i djelovanju prisutno. Na nauci je da istražuje i izriče sudove“.
SANA
