Osamdeset godina prošlo je od zločina počinjenog na Hadžetu kada je po završetku Drugog svjetskog rata komunistička vlast donijela odluku da likvidira sve koji, prema njihovoj procjeni, nisu bili članovi partizanskog pokreta. I danas, prilikom gradnje na tom velikom prostranstvu pronalaze se kosti, ali odgovora nema.
Na pitanje Gradskoj upravi u mejlu od 17. septembra
Kakva je uloga Grada u ovom procesu i da li postoji saradnja sa Tužilaštvom i kakve su nadležnosti gradskih institucija nakon sedam godina od pronalaska kostiju prilikom iskopavanja temelja za novu zgradu hitne pomoći i nedavnog pronalaska prilikom radova na rekonstrukciji Opšte bolnice, a za koje se pretpostavlja da su ostaci ubijenih u zločinu na Hadžetu, ostali smo bez odgovora.
Bez odgovora smo još i u Tužilaštvu gdje smo pitali o rezultatima analiza posmrtnih ostataka pronađenih u avgustu 2017. godine.
– Da li su rezultati stigli i kada?
– Da li je utvrđeno porijeklo?
– Gdje se čuvaju posmrtni ostaci?
– Da li su i na koji način posmrtni ostaci sahranjeni?
A podaci o zločinu postoje, samo nije ih bilo moguće ni 1983. Ni 1996. godine iznijeti u javnost iz arhiva policije u Beogradu.
–Tu sam građu držao u rukama, ali pod specijalnim okolnostima. Istraživaču se, praktićno, oduzmu sve mogućnosti bilježenja, i kamera, i telefon i bilješka, a dobije se poseban papir i posebna olovka, kaže prof.dr. Hivzo Gološ istraživač i arhivist.
Ali, nije tu kraj.
–Ono što smo pribilježili, što smo planirali da kopiramo, ide na posebnu analizu i ukoliko smo prekoračili svoja ovlaštenja da istražujemo ili zabilježili nešto što ne može da ide u javnost, mada tu ima i opravdanih i neopravdanih okolnosti, onda se naša građa nedozvoljava i naši rukopisi oduzimaju, da nam se samo bijeli papir i možemo ići odakle smo došli, navodi prof. Gološ
A, kako ih nazivaju, stvaraoci građe su različiti, iz različitih perioda, od 1944. Do 1952. Godine.
–Tu imamo i građu partizansku, građu posebnih vijeća koja su radila pri partizanskim jedinicama, i koja su izvodila na strijeljanje. Onda se selimo od juna 1945. godine kad se formiraju sudovi u Sandžaku, Okružni sud je u Novom Pazaru i svi sudovi su pod njegovom nadležnosti i oni i građu i dokumentaciju šalju ali od te građe veoma malo, gotovo ništa nije očuvano
A ono što pamti, bila bi dva spiska s osamdeset ljudi koji bi trebali biti strijeljani na Hadžetu računajući i one likvidirane na terenu koji nisu htjeli da se predaju. 15 hiljada ljudi u jednoj godini strijeljano je na području čitavog Sandžaka.
–Vidimo u razmacima, ponedjeljak, srijeda, četvrtak i subota. To su bili dani strijeljanja.
Matične knjige umrlih veoma malo govore o strijeljanima na Hadžetu.
–To nam pokazuje da su se tadašnje vlasti pobrinule da likvidiraju istaknute ličnosti Novog Pazara bilo u kojem pravcu i da izbrišu i pisane tragove o matičnim knjigama o njima što je jako žalosno.
O Hadžetu se malo piše više šuti. Hadžet bi, kaže, otvorio više nego Pandorinu kutiju.
–Hiljadu Pandorinih kutija da otvorimo ne znamo gdje bi to stiglo i šta bismo napravili u tom međuljudskom, međunarodnom odnosu ljudi na ovom terenu
Gubilište na Hadžetu je velika tema, kompleksno pitanje koje je teško otvoriti, proslijediti, a istraživati još teže. Emisija večeras na STV od 20 sati.
