Historijski kontekst zloÄina u StarÄevićima
U bivÅ¡oj Jugoslaviji, a i danas kod Srba i Crnogoraca na jednoj strani i kod Albanaca i BoÅ¡njaka na drugoj strani, postoje dvije suprotstavljene historijske svijesti. Dok na jednoj strani Balkanske ratove Srbi i Crnogorci slave kao podvig, za BoÅ¡njake i Albance to su tragiÄni dogaÄ‘aji koji su duboko urezani u njihovoj kolektivnoj svijesti. Isti je sluÄaj kada je u pitanju i period Kraljevine Jugoslavije. BoÅ¡njaÄki narod na podruÄju Sandžaka bio je kroz takozvane agrarne reforme do gole kože opljaÄkan i izložen fiziÄkom istrebljenju te primoran na iseljavanje u Tursku.
Poznati srpski socijalista Dimitrije Tucović je u srpskom listu RaduÅ¡ke novine, izaÅ¡lom 15. januara 1914. godine, objasnio prirodu Balkanskih ratova. Jedan je od prvih koji je javno progovorio o zloÄinima na podruÄju Kosova. On je tada istakao da je nakon Balkanskih ratova 1912-1913. godine Srbija prestala biti Äisto nacionalna država jer je svojim proÅ¡irenjem u svoj sastav obuhvatala i stanovniÅ¡tvo sa novoosvojenih teritorija, znaÄi sandžaÄke BoÅ¡njake i kosovske Albance. Ona je poput drugih, na koje je do juÄer vikala i galamila, postala zavojevaÄ i ugnjetaÄ.
O položaju svih muslimana BoÅ¡njaka, Albanaca, Turaka i Roma na svim prostorima Jugoslavije evropska javnost je prvi put Äula nakon intervjua koji je u februaru 1919. godine tadaÅ¡nji reisu-l-ulema Džemaludin-ef. ÄŒauÅ¡ević dao Å arlu Rivetu, dopisniku francuskog lista Le Temps:
„Kakvi dogaÄ‘aji – hiljade ljudi ubijeno, Å¡est žena spaljeno, 270 sela opljaÄkano i uniÅ¡teno. Eto bilansa za nas muslimane prilikom sveÄanog stvaranja Jugoslavije kojoj smo se i mi spremali pridružiti svom duÅ¡om. Mi smo ipak Sloveni, ali nas Srbi odbacuju, smatraju nas uljezima. Nakon Å¡to su Srbi postali gospodari situacije, mi nikada nismo bili pozvani da uÄestvujemo u politiÄkim sastancima i savjetovanjima. Mi smo do sada uvijek bili predstavljeni jednim brojem opunomoćenika u proporciji prema broju stanovnika. NaÄelnik Sarajeva je uvijek bio musliman, meÄ‘utim u novoj situaciji jedva nam se daje pravo da delegiramo dvojicu ili trojicu izmeÄ‘u nas za pripremu Ustavotvorne skupÅ¡tine. Mi bismo željeli da se francuska velikoduÅ¡na nacija i naÅ¡a tradicionalna zaÅ¡titnica zainteresira za naÅ¡u žalosnu situaciju. Mi joj upravljamo preko vas, gospodine, skromnu molbu da intervenirate, tako da mi ne budemo prisiljeni da napuÅ¡tamo domovinu u kojoj viÅ¡e nismo u mogućnosti poÅ¡teno živjeti. Mi ćemo nepravdu podnositi i državni život može da se upravlja bez nas, ali neka se respektira naÅ¡ život, Äast i imetak. Zar je to suviÅ¡e zahtijevati?“
Krvavi pohod Koste Pećanca na Sandžak
Nikola PaÅ¡ić je od svojih douÅ¡nika iz Sandžaka dobio izvjeÅ¡taj da je komita Jusufa Mehonjića uzela maha, pa je rijeÅ¡io da je uniÅ¡ti Å¡to prije kako bi uÄvrstio vlast novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. PaÅ¡ić je 1919. godine za likvidaciju sandžaÄke komite odredio ÄetniÄkog vojvodu Kostu Pećanca, koji se već proÄuo po svojoj brutalnosti prema albanskom stanovniÅ¡tvu na Kosovu. Narodni pjevaÄ iz Sandžaka je PaÅ¡ićev poziv za likvidaciju sandžaÄke komite opjevao u stihovima:
Odbor kupi Pašiću Nikola
U Beograd stolcu kraljevome.
Okupio sluge i vojvode
I ministre bio okupio,
Pa ovako njima govorio:
O gospodo srpske kraljevine,
Jestel’ Äuli velikoga jada,
Kako Srbin u Sandžaku strada?….
…Zato sam vas okupio danas,
Koji će se junak nafatiti
I da svoju on uloži glavu
Za krst Äasni i svoju državu.
Da uniÅ¡ti sandžaÄku komitu…,
Da postavi suda prijekoga,
Da pokolje sandžaÄke prvake,
A drukÄije nikad dovijeka…
Pošto se Kosta Pećanac prijavio za likvidaciju komite, predsjednik Vlade Nikola Pašić ga savjetuje:
…Dobro pazi dve glavne vojvode,
Neće li te sreća nanijeti
Da dobiješ Mehonjić Jusufa
I junaka Boškovića Husa.
Ako ta dva najprije ne smiriš,
Ne muÄi se da Sandžak umiriš…“Â
Kosta Pećanac je dobio sve Å¡to je tražio, imao je odrijeÅ¡ene ruke, otvorene magacine oružja i ljudstvo na raspolaganju. IzvrÅ¡io je mobilizaciju dobrovoljaca Äetnika iz raznih krajeva Srbije i Sandžaka i neÅ¡to iz Crne Gore. Uskoro se Äulo sa viÅ¡e strana: „Sprem'te se sprem'te Äetnici, silna će borba da bude.“ Nakićena ÄudoviÅ¡ta sa bradama i Å¡ubarama na kojima su se nalazile kokarde, okićeni redenicima, noževima, bombama, sa puÅ¡kama na ramenu, krenuli su od sela do sela, od jedne do druge varoÅ¡i, sakupljali se i primicali Sandžaku. Limena muzika pratila je mnoge jedinice, Å¡to je davalo veći znaÄaj i pompu, unosilo strah meÄ‘u muslimane sela kuda se kretalo. ÄŒetnici su izbjegavali ceste i javna mjesta, ali se nisu mogli sakriti od oka tolikog naroda. ÄŒetnici su poÅ¡li od ušća Lima u Drinu i kretali se prema Polimlju i Sandžaku. (Iz knjige Hajrudina ÄŒengića „Borba za opstanak BoÅ¡njaka u Sandžaku od 1919-1926. godine“)
Postupci odreda Koste Pećanca, koji je u Sandžak doÅ¡ao kao kaznena ekspedicija radi suzbijanja komite, najÄešće su bili veoma grubi i prljavi, pa su nosili i obilježje genocida. Oni nisu doÅ¡li da gone komitu već da prave zloÄine u boÅ¡njaÄkim selima. (Iz teksta Mustafe Pijalovića „Pljevlja sa okolinom u proÅ¡losti i sadaÅ¡njosti“ izdatom u Sarajevu 1997. godine)
StraviÄnost pokolja u StarÄeviću kod Ribarića
TaÄno prije 101 godinu, 1922. godine, u zvaniÄnom miru, neratnom stanju, pomenute ÄetniÄke jedinice, takozvani „Leteći odred“ Koste Pećanca, kome su se pridružili dobrovoljci srpske nacionalnosti iz obližnjeg sela Brnjak i okoline, u jutarnjim satima izvrÅ¡io je pokolj u mirnom planinskom selu StarÄeviće, koje se nalazi iznad rijeke Ibar, a danas iznad Gazivodskog jezera (Ribariće) u općini Tutin. U tom pokolju stradala je 31 osoba iz bratstva Rizvanovića. MeÄ‘u njima bila je jedna žena i tek roÄ‘ena beba koja nije ni ime imala.
Glas islama 334, Opis: Iz filma „ZloÄini Koste Pećanca u Sandžaku†dr. Haruna CrnovrÅ¡anina