Autor: prof. dr. Kemal Džemić, član Izvršnog odbora BNV-a, zadužen za obrazovanje na bosanskom jeziku
Tragizam jednog malog kulturnog evropskog naroda
Tragizam bošnjačkog etnikuma s kraja XX vijeka uslijed krvavog raspada južnoslavenske državne građevine, neskladno i neprirodne silom stvorene utjecajem kominterovske i južnoslavenske logike, poprimio je epske razmjere i elemente starogrčke dramatike. Pobuna plemenitih fragmenata naučne, kulturne i političke evropske i izvanevropske javnosti, protiv savremenih ideoloških doktrina koje reafirmiraju pravo jačeg na agresiju spram slabijeg, nedovoljna je i slabašna u atmosferi dodatne militarizacije evrocentrične svijesti u prvim decenijama ovog vijeka, koje nalikuju prvim predratnim decenijama prošlog vijeka u kome su postradali mali narodi i njihove kulture. Kolektivna žrtva jednog kulturnog i nanovo zatečenog naroda sublimat je bezbrojnih individualnih stradanja njegovog čovjeka koji, svaki na svoj način, svojom boli i žrtvom, okajava grijehove minulih vremena i kojekakvih imperatora, sa kojima ga fantazmagorijska neobarbarska svijest identificira i legitimizira kao stalnu i lahku metu za bojevo pogađanje.
Drina, najmasovnija bošnjačka plava grobnica
Zločin u Štrpcima, koji su isplanirale i počinile srpske političke, vojne i paravojne vlasti 27.februara 1993.godine, nanovo je zgrozio (ali samo zgrozio, primj.aut.) domaću bošnjačku, i u širem kontekstu regionalnu političku i kulturnu javnost, koja ni ovoga puta nije imala, ili bolje rečeno nije željela da ima, praktičan, adekvatan i efektan odgovor kako bi se u budućnosti preduprijedili novi zločini, agresije i genocidni velikosrpski državni projekti nad bošnjačkim narodom. Trajna tužbalica naroda-žrtve, tekbiri prvaka Islamske zajednice u Srbiji, protestne manifestacije pripadnika kosmopoltski orijentiranih civilnih udruženja (čast svaka Fondu za humanitarno pravo, Ženama u crnom, Sandžačkom odboru za zaštitu ljudskih prava i sloboda, primj.aut.), pokoja politička parola i pozersko lamentiranje, nazovi prosvijetljenih umova, nad sjenima žrtava iz karavoza 671 na mejt-pruzi Beograd-Bar, slabašan je utješni korpus članovima obitelji postradalih žrtava koji još uvijek tragaju za kostima svojih najbližih rodstvenika, upotpunjujući grotesku svoje boli u traganju za pravdom, odlazeći na kanabe i kod samog nalogodavca zločina. Tragedija proistekla iz otmice osamnaest Bošnjaka i jednog Hrvata u Štrpcima nanovo je oživljena u umjetničkoj transpoziciji hrvatskog reditelja i scenariste Nebojše Slijepčevića u kratkom dramskom filmu pod naslovom Čovjek koji nije mogao šutjeti (eng. The Man Who Could Not Remain Silent), koji je premijerno prikazan 24.januara, ove 2024.godine, na Filmskom festivalu u Kanu, gdje je osvojio Zlatnu palmu za najbolji kratki film. Ovaj prvonagrađeni hrvatski kratkometražni film na festivalu u Kanu snimljen u koprodukciji sa Bugarskom, Francuskom i Slovenijom, nastao je po istinitom događaju kada je srpska (para)vojna jedinica Osvetnici na Željezničkoj stanici u Štrpcima 27. februara 1993. godine, pod zapovjedništvom Milana Lukića otela grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd – Bar, a zatim ih likvidirala negdje u okolini Višegrada nad Drinom, najmasovnijom plavom bošnjačkom grobnicom.
Bošnjaci, Hrvat i Crn Crnčević
Oteti putnici su – osamnaest Bošnjaka i jedan Hrvat, Kaštelanin Tomo Buzov. Većina ubijenih bili su državljani SR Jugoslavije, uglavnom iz Priboja, Prijepolja, Beograda i Podgorice. Među njima je bilo i državljana Bosne i Hercegovine. Posmrtni ostaci šesnaest putnika još uvijek nisu pronađeni, dok su posmrtni ostaci Rasima Ćorića i Jusufa Rastodera, te nekompletni posmrtni ostaci trećeg putnika Halila Zubčevića pronađeni u Perućačkom jezeru. Među onima koji su izvedeni iz voza bio je i jedan crnac čija sudbina nije poznata.
Iako je više neposrednih počinitelja osuđeno, još uvijek se ne znaju imena nalogodavaca i organizatora ovog zločina. Zločin u Štrpcima je precizno isplaniran od strane pripadnika željezničkog preduzeća, MUP-a Republike Srbije i vojske, te je voz zaustavljen na području općine Rudo, na teritoriji susjedne Bosne i Hercegovine, na stanici na kojoj se ranije nikad nije zaustavljao. Krenuo je lov na Bošnjake muslimane, jednog Hrvata i crnca, uz poklič raspojasanag pijanog ekstemiste – Koljite balije!-koji je u ekstatičnom zanosu iskočio iz voza na snijeg i paganski zaplesao pored prigotovljene lomače na koju se opet prinosi žrtva običnih ljudi iz merhametom osujećenog naroda na moć otpora i legitimne borbe za goli opstanak. Kidnapovani su i ubijeni: Esad Kapetanović (19),Ilijaz Ličina (43),Fehim Bakija (43),Šećo Softić (48),Rifet Husović (26),Senad Đečević (16),Ismet Babačić (30),Halil Zubčević (49),Adem Alomerović (59),Muhedin Hanić (27),Safet Preljević (22),Džafer Topuzović (55),Rasim Ćorić (40),Fikret Memović (40),Favzija Zeković (54),Nijazim Kajević (30),Zvezdan Zuličić (23),Jusuf Rastoder (45) i Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA. I vjerovatno jedan crnac. Crn Crnčević, poimenih ga, (nije iz roda velokosrpskog pjesnika Brane Crnčevića, primj.aut.), je sigurno bio musliman i civilizacijski gest bi bio da mu se ime, kao i imena svih postradalih, upiše na spomenik u Prijepolju, Željezničkoj stanici u Beogradu i u udžbenike, kao značajan prilog historiji beščašća nacionalšovinističke miloševićevske vladavine u ime srpskog naroda, tih mračnih devedesetih godina prošloga vijeka. A Tomo Buzov? Ko je on? Čovjek je prije svega. Umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, koji je putovao da posjeti sina na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, glavom je platio ljudsku pobunu protiv neljudi koji kidnapuju Bošnjake muslimane i odvode ih na strijeljanje. Na poziv falangista da svi Bošnjaci iz hodnika izađu napolje, Buzov, jugoslavenski oficir, povukao je za ruku sedamnaestogodišnjeg Bošnjaka, posjeo ga u svoje sjedište i umjesto njega izašao pred dželate. Strijeljali su i Buzova. I njegovo ime da se ukleše u spomenike i ne uklanja kao spomen-ploča postavljena u čast njegove žrtve 2016.godine na zgradi u kojoj je živio u Bulevaru Milutina Milankovića broj 49. u Beogradu. I da se njegova žrtva tematizira u udžbenicima historije kao primjer pobunjenika za čovjeka i njegovo pravo na život, bez obzira kom rodu, rasi, etnicitetu ili religiji pripadao. Tomo Buzov nije mogao da šuti i zauvijek je kao i osamnaest Bošnjaka i Crn Crnčević ušutkan osvetničkim bjeloorlovskim rafalima, negdje nad nad Drinom u okolini Višegrada.
Groteska nacionalne tragedije i kultura nekrofilije
Slijepčevićevim filmom hrvatska kinematografija je prvi put osvojila Zlatnu palmu na prestižnom Filmskom festivalu u Kanu, dok su Bošnjaci u svijetu umjetnosti dodatno osnažili definiciju mejt-naroda u svojoj hiljadugodišnjoj historiji, bajkovito čudesnog opstajanja u susjedstvu agresivnih i jačih plemena na Balkanskome poluostrvu. Radujemo li se filmu o čovjeku koji nije zašutio kada su nam stradali sunarodnici, ili nas nanovo obuzima sentiment nacionalne melanholije uzrokovan sopstvenom nemoći da u susjedstvu moćnijih opstanemo kao poseban etnicitet i kultura koja brojeći genocide nad sobom bezuspješno traga za racionalnim modalitetima fizičkog opstanka i razvoja na južnoslavenskom, balkanskom i evropskom prostoru? Hoćemo li, držeći se za bogumilske ruke koje su prezrele pušku kao nužno dobro u zaštiti roda i doma, šutke organizirano odlaziti u kino na gledanje filma o jugoslavenskom umirovljenom oficiru hrvatskog etniciteta koji nije mogao da šuti i organizirati dekadentne seminare o usudu mejt-naroda koji nije razvio doktrinu vlastite odbrane i opstanka? Stari Grci su svoje kadete odvodili u amfiteatre kako bi u njima razvili spartansku borbenu karakternu crtu kao bitan preduslov u odgoju beskompromisnog borca za odbranu svog roda i doma. Savremeni Bošnjaci, pretedenti na primordijalnost u kulturnom, vjerskom i društvenopolitičkom vođstvu svog naroda, nameću nam kulturu mejt-naroda, merhametom omlitavelog, opijenog mehkim orijentalnim divanom i pjesmom sevdalinkom, koji misli da sanja dok mu vukovi grizu noge, kako kaže Muhamed Abdagić, sandžačkobošnjački pisac druge polovine XX vijeka. Pisac dalje razrađuje uzroke bošnjačke tragike i zaključuje da smo mi narod koji stotinu godina iščekuje da se nad njim desi osveta zbog turskih grijehova, i naivno gaji nadu da će njegovi etno – fragmenti koji prežive genocidni tragizam biti prihvaćeni i mirno živjeti u demokratskim balkanskim i evrocentričnim državnim sistemima.
Kultura pamćenja i sjećanja
Obilježavanje 27.februara, dana kada se desio zločin nad Bošnjacima u Štrpcima, svojevremeno je Islamska zajednica na čelu sa muftijom Muamerom Zukorlićem ustanovila kao izuzetno značajan datum u kulturi sjećanja na tragediju bošnjačkog pojedinca i nacionalne zajednice. Predstavnici sandžačkobošnjačkih i izvanbošnjačkih regionalnih političkih partija, kulturnih institucija, civilnog sektora i posebno Islamske zajednice u Srbiji na čelu sa aktuelnim muftijom Mevlud ef. Dudićem, nastavljaju tradiciju dostojnog obilježavanja ovog datuma.
Bošnjačko nacionalno vijeće kao najviše i najznačajnije predstavničko tijelo bošnjačkog naroda u Republici Srbiji, na čelu sa aktuelnom predsjednicom dr.Misalom Pramenković, svake godine 27.februara organizira centralnu manifestaciju u Prijepolju u znak sjećanja na žrtve zločina u Štrpcima. Njegujući kulturu sjećanja BNV raspisuje i literarni konkurs na temu zločina u Štrpcima s ciljem da bošnjačka učenička mladež, rođena poslije ovog zločina, kroz umjetnost riječi iskaže svoju ljudsku i nacionalnu bol i učvrsti pamćenje o svom mejt-narodu.
Nacifikacija srbijanskog obrazovnog sistema
Historiografska udžbenička literatura na kojoj se odgaja i obrazuje bošnjačka učenička i studentska mladež u nastavi na bosanskome jeziku u srbijanskom obrazovnom sistemu ne nudi adekvatne sadržaje, osim u dodacima za nastavni predmet Historija u pojedinim razredima, koji bi mogli biti značajno sadržajniji i u faktografskom i metodičkom smislu bolje koncipirani. Savremena srbijanska građanski koncipirana škola, morala bi u skladu sa programskim ciljevima i zadacima proisteklim iz objektivne naučne činjenice, te plemenitih i pozitivnih afirmativnih umjetničkih misli, odgajati i obrazovati mlađe generacije u duhu tolerancije, njegovanja i poštovanja civilizacijskih vrijednosti i prava čovjeka na misao, riječ i djelanje, kao i pravo na njegovu bogomdanu posebnost. Zločin u Štrpcima, kao i svi prethodni zločini i genocidi nad bošnjačkomuslimanskim narodom, sistematično je pripreman i njegovan u obrazovnom sistemu zasnovanom na mitomanskoj kleronacionalšovinističkoj svijesti naroda koji baštini agresivne memorandume, načertanija i savremene deklaracije svesrpskog sveta, kulturu i doktrinu osvete precizno isplanirane u najvišim akademskim, crkvenim i političkim krugovima. To je tvrdoglava činjenica, bulgakovski rečeno, no pitanje – je jesmo li mi kao stari kulturni evropski narod s hiljadugodišnjom historijskom tradicijom u stanju da racionalno definiramo nacionalne interese i obezbijedimo potomstvu državni prostor u kome bi realno moglo egzistirati i razvijati se u miru, ne iščekujući nove osvete, zločine i genocide nad sobom?
Hiljadugodišnja državotvorna bošnjačka svijest, osnažena kotromanićevskom i đerzelovskom violentnom etikom, u savremenosti je osujećena oživljavanjem i afirmacijom kulture bogumilske trpeljivosti i muslimansko-osmanlijskog merhameta, mehkog divana, pijanstva po hanovima i mehanama, gubeći iz vizure gazijsko-vojničku etničku karakteristiku i prihvatanje i pristajanje na usud naroda-žrtve. U maglovitoj lelujavoj opsjeni izgubio se gazi-vojnik i ukazao se pjesnik-pjevač bošnjačke tragedije i tužbalice merhametli-naroda koji pedantno nekrofilski nabraja genocide počinjene nad sobom. U kolektivnoj bošnjačkoj samoobmani institucionalno je kanonizirana predstava o dejtonskom postštrbačkom i postsrebreničkom nacionalnom uspjehu, kada je bošnjačkom rukom potpisana legitimacija genocidno-državnom čudovištu koje je pojelo polovinu bosanskohercegovačkog državnog prostora. Analitičari koji su na liniji kanona kažu da se moralo. Svjedočimo da i naši susjedi po toj našoj bošnjačkomorajućoj logici bi pod pritiskom velikih i moćnih nacija morali i trebali potpisati realnost fakta kosovske državnosti, međutim, potpisujem da tog formalnog potpisa iz voždovskog pera i duha naroda kome se dalo pravo na genocidni rad na crno, neće biti. U njihovoj kulturi dok pjesnik pjeva vojnik je na straži, učenik se odgaja na mitomanskoj kosovsko-njegoševskoj etici, velikosrpstvo i svetosavlje su temeljni postulati nacionalne religije, i, vidjeli smo, kolektivno cjelivaju od zaraze blagopočivšeg patrijarha, dok mi Bošnjaci muslimani progresivnu misleću egzistenciju u muftiji ubijasmo dok je ne dokrajčismo i ponovno bismo je oživljavali da nam se da, kako bismo ga nanovo ubijali. U ovim paralelama su dijelovi odgovora o fenomenu usuda bošnjačko-muslimanskog mejt-naroda, bogatog korpusa historijske i umjetničke građe u kojoj se predstavlja hronologija stradanja osujećenog i napuštenog naroda, koji jedini u Evropi, uz Rome i nekoliko u naznakama očuvanih etniciteta, nema svoju nacionalnu državu, uprkos hiljadugodišnjoj pisanoj historiji i kulturi bosanske kraljevine i njene moći za vrijeme kralja Tvrtka Kotromanića (oko 1338. –1391.)
Moderne obrazovane i nacionalno prosvijećene bošnjačke generacije žive posljedice uzrokovane nacionalnim tragičnim usudom i predačkim promašajima koji su uslovili duhovnu i nacionalnu otupelost u prividnoj udobnosti svilom i kadifom zastrte bogumilsko-orijentalne divanhane. Ta logika kolektivne nesvijesti zaturila je u svijesti nužnosti očuvanja nacionalne države i svojih temeljnih spomenika kulture i pismenosti koji su u vlasničkom posjedu drugih naroda. Humačka ploča (X-XI vijek), naš najstariji sačuvani pisani spomenik na bosančici u posjedu je katoličkog manastira Humac u blizini Ljubuškog. Primjerci Povelje Kulina bana iz XII vijeka, na bosančici i bosanskom jeziku, najstarijeg sačuvanog diplomatskog dokumenta u historiji bosanskog srednjovjekovlja, čuvaju se u Dubovačkom arhivu i ruskom gradu Sankt Peterburgu. Vuk Karadžić je njemačkom genijalnom pjesniku i filozofu Geteu dao na uvid bošnjačku baladu Hasanaginicu kao srpsku pjesmu, koji će je prevesti na njemački jezik i zbog nje učiti srpski jezik. Geteov prijevod Hasanaginice čuva se u njegovoj kući-muzeju u Frankfurtu. Epskog pjesnika-pjevača Avda Međedovića(1875-1953), bošnjačkog Homera, pronašli su u prvoj polovini XX vijeka i njegove epove predstavili kulturnoj javnosti univerzitetski profesori sa Harvarda Milman Peri i Albert Lord.
Nebriga i nemoć očuvanja u svom posjedu fundamentalnih identitetskih dokumenata u dobroj mjeri je posljedica gubljenja nacionalne državotvorne svijesti i prihvatanja modernističkih neoliberalnih ideologija i doktrina na čijem uvoru nestaju manji etnikumi kakav je naš.
Tragedija bošnjačkog naroda u Štrpcima, kao preludijum za nacionalnu srebreničku katastrofu, motivirao je hrvatskog reditelja i scenaristu Nebojšu Slijepčevića da kroz filmsku umjetnost oživi stradanje naroda-žrtve i prozove savjest prije svega moćnih evropskih i svjetskih naroda, koji u dobroj mjeri inspiriraju zločine i genocide nad jednim malim evropskim narodom bogate kulture.
Ukoliko se bošnjačko nacionalno pitanje ne riješi u prvoj polovini ovog XXI vijeka, te njihova matična država Bosna i Hercegovina ne razentiteti i upodobi na osnovama jedinstvene države bošnjačkog i drugih naroda, ma koliko pesimistički zvučala ova primjedba, ni u budućnosti neće manjkati građe svjetskoj kinematografiji i literaturi za nove serijale umjetničkih obrada tragedije nemoćnog naroda koji pomirljivo i pedantno nekrofilski registruje zločine i genocide nad sobom. Nemoć nacionalne pobune i otpora eksplikativno pojašnjava definicija bošnjačke nemoći koju je autor ovog teksta drugim jednim sličnim povodom izrekao – Bošnjak je sumnjivi, sa inkvizicijske lomače odbjegli garavi čudak-heretik, bogumilski did spaljenih knjiga i otetog konja, urezanog i iščupanog jezika, koji kleše stećak nerođenom sinu i nijemo kazuje simbolom raširene šake.
prof.dr.Kemal Džemić,
član Izvršnog odbora BNV-a, zadužen za obrazovanje na bosanskom jeziku
LITERATURA I IZVORI
1.Otmice u Sandžaku, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, 1996.
- Otmica u Štrpcima, Fond za humantirano pravo, 2003.
- Feljton: Otmica u Štrpcima 1993. godine
- Feljton: Otmica u Štrpcima 1993. godine
- Država duguje istinu o zločinu
- Država organizovala zločin
- Na meti razularene države
- Feljton: Otmica u Štrpcima 1993. godine
9„War Crimes in Serbia – Sandzak Case”. Youth Initiative for Human Rights. 27. 2. 2010..
10.„Amnesty International's concerns in Serbia and Montenegro”. Amnesty International.
- „Report on Status of National Minorities in Parliamentary Election Campaign 2007”. Youth Initiative for Human Rights
12.„Saučesnik u zločinu u Štrpcima prvostepeno osuđen na 15 godina zatvora” (sh). Radio Slobodna Evropa, 19. 1. 2023.
- Akcija sjećanja u Sarajevu: Štrpci su dokaz da je Srbija učestovala u ratu u BiH
- Štrpci 671-Sat šutnje u čast žrtavama 15. Otmice u Sandžaku, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, 1996.
- Otmica u Štrpcima, Fond za humantirano pravo, 2003.
