Piše: Denis Murić
Ovaj tekst isključivo služi za obilježavanje zločina koji se desio u mirnodobsko vrijeme 1924 godine i on je kao takav dio kulture sjećanja o našoj prošlosti.
Dana 12. Septembra 1924 godine četa donjevasojevićkog kraja pod komandom Zarije Joksimovića, majora u penziji Sima Čukića i Krkote Pantića koja je brojala oko stotinak uputila se prema Rožajama, sa ciljem ubijanja bošnjačkog naroda, odnosno etničkog čišćenja Rožajskog kraja. Četa je bila sastavljena od žandara, vojnika i drugih dobrovoljaca. Četa je poslije poraza na Musinoj Jami koji se dogodio nekoliko mjeseci prije toga pa su napravila manevar i prošli pored sela Klanac gdje ih je primijetila biševska odiva i istog dana obavijestila biševsku komitu, da je banda predvođena Zarijom Joksimovićem ušla u rožajski kraj.
Spuštajući se od Klanca prema ibru dolazi u selo Balotiće i ubija prvog čovjeka na kog naiđe to je bio Halil zvani Galjo Kujević produživši dalje prema selu Njeguš nailaze na efendiju mula Sadriju i njegovog prijatelja koje ubijaju iz zasjede.
Nakon toga upućuju se u selo Besnik koje im je već poznato od ranije
( u besniku su se sukobili žandarmerija i komiti predvođeni Ferizom Salkovićem. Žandarmerijska četa brojala je oko stotinak vojnika a komitski odred na čijem čelu je bio Feriz Salković bila je sastavljena od desetak komita. Ishod te bitke je bio da su ubijena 3 žandara, a njih 20 ozbiljno ranjeno. Salkovićeva četa je bila dobro naoružana, imala je 2 mitraljeza i više mašinskih pušaka. “ Pismo koje je objavila politika 25.09.1924 godine”)
U Besniku su stradali: sinovi Kadrije Dacića,Halit ,Zumber i njegov sin Brahim
Brahim koji je tada imao 19 godina i koji je ostavio sina Misina od 3 godine zatim stižu do Adema Dacića kojem takođe ubijaju 3 sina Selmana,Redžepa i Eleza zv.Belo.
Redžep je ostavio suprugu koja je nakon pogibije mužu napustila dom i uputila se prema novom pazaru, tačnije prema selu Lukare gdje i danas živi njegov unuk poznati Sandžački književnik Redžep Nurović.
Elez zvani Belo koji je ostavio tek rođenog sina kojem još nisu ni ime dali nakon Elezove pogibije majka mu je dala ime Belo po nadimku njegovog oca. Tek rođenog Bela bijača je uzela kod sebe i odvela u Biševo zaseok Luke i tada je Belo dobio prezime Kuč. Inače Belo Kuč je bio predsjednik opštine Biševo i načalnik policije u Rožajama.
Tom prilikom je takođe stradao i Hajradin Dacić si Jakupa zvanog Tuljo, Hajradin je čuvao svog teško bolesnog oca kada su ga zlikovci ubili a za Jakupa su rekli “ ovaj će svakako uskoro umrijeti ne valja nam na njega metak trošiti”. Na krvavom putu stigli su i do Naja Dacića kojeg su namjeravali da ubiju ali Najo ih je nadmudrio kada je izvadio duhan i papir pa ih počastio na taj način sačuvao svoju glavu. Idući prema drugom kraju sela ugledaše Fehrata Dacića na koga su zapucali ali im je Fehrat pobjegao kroz gusto trnje prema Njegušu.
Zlikovci su imali plan da dođu do muhtara sela a to je bio Arif zvani Buljo (Redžo) Murić sa kojim se pobratimio Šemsi-paša Biševac i njemu da presude. Stigavši kod Bulja uzeše ga pred sebe i dođoše do mjesta zvanog Čukar iznad besnika koje gleda prema Donjem Besniku u kojem živi bratstvo Murić i ovako rekoše:”ti si svoj život završio pozovi bratsvo iz donje mahale da nas sačekaju nećemo im ništa”
Buljo osjećajući da je njegov život završen riješi da se žrtvuje da bi se spasil većina sela koja je tad bila u Donjem Besniku zatim Buljo reče:” najbolje će me razumjet ako ih pozovem na albanskom jer tamo ima tek doseljenih Dacića neće me razumjet bosanski” Zarija mu dozvoli ali u Zarijinoj četi je bio jedan sa pogranične regije sa kosovom tako da je razumio albanski i stade da sluša šta će Buljo da poruči. Zatim Buljo iz sveg glasa na albanskom progovori:” o Halil Daca bježite evo ih četnici” u tome se začula mašinka pade Buljo mrtav na zemlju ubi ga dušmanska ruka. Žrtvovao se kako bi spasio veliki dio sela.
Kad su čuli Buljov glas i mašinku sve im je bilo jasno, svi stanovnici donjeg Besnika su se sklonili na sigurno, osim bajraktara Hajra (Azem) Murića i njegove supruge koji nijesu htjeli ostavit kućni prag. Zarija se sa četom uputio prema kući bajraktara. Stigavši do njegove kuće tu ga i pozva Hajro je čuo kako dolaze i dok je izlazio iz kuće halalio se sa suprugom i izašao ispred bande.
Zarija ga upita:” jesi li ti bajraktar ovog sela”?
Na šta mu je Hajro odgovori potvrdno.
Dalje Zarija kaže : “ čuo sam da ti dobro stoji ta vaša nošnja i bajrak ako ti bude stajala kako sam čuo ostavljam te u životu, zato sad uđi u kuću obući se i dođi pred nas”. Uđe Hajro u kuću reče supruzi da mu donese nošnju i bajrak. Spremio se Hajro, stavio fes na glavu i uzeo bajrak preko ramena i izađe ispred zlikovaca. Na šta mu zadivljen Zarija reče: “ poklanjam ti život Turčine bez dana se suđenog ne gine”. Tom prilikom Zarija darova Hajra sa nekoliko dukata i reče:” nisam vjerovao da nekom tako stoji nošnja dok tebe nisam vidjeo, šteta što među nama nema takvih”.
Na Besnik su hudžum učinjeli,
Žene vrište a oni prijete,
prestanite il ubismo dijete.
Naja Dacić lijepo se snađe,
Ponudi im kutiju duhana
Da zapale kočak kotromana.
Posto jednu cigaru ispuše,
krvolokci Naja pokrenuše.
Od vojnika jedan im povika..
“ ostav ‘te ga, on je moja briga”.
Boze mili šta se dalje sprema,
Ode vojska pravo kod Adema,
Tu je potok krvi potočela,
Kad ubiše Selmana i Bela.
I Zumbera i njegova sina,
Po imenu Dacić Brahima,
Halita i Hajradina.
A Fehrat je vrijedan čovjek bio,
brzo im se u trnje sakrio
Zločinči ga na dugo pucaše,
Fehrat njima desnom rukom maše.
Više puta mu se navraćaše,
I rekoše uzalud se meće ,
manite se njega puška neće.
Samo što se malo pomjeriše
Hajradina Dacića raniše.
Sjutra kad je u bolnicu leg’o,
Hajradin je ranama podleg’o
Žene vrište a djeca kukaju,
Krvolokci dalje jurišaju.
Sijenova se planina nakveči,
da posluša kako Besnik ječi.
Braćo mila šta se dalje smjera,
Pronađose odbornika sela,
Muric Bulja i njega ubiše,
Tu je teška tragedija bila,
Sestra brata da bi zaštitila.
Bajramka se ispred brata stavi
I brzo se sa zemljom sa stavi.
Krvolokci ka Baću odoše,
a Besnik se u tugu zavio,
I cio je u krv oblio,
Jer je deset glava izgubio.
Bože mili tuge i žalosti,
Da je bilo kome poslušati,
Kad kukaju sedam udovica
I kad vrište dvades’ siročadi.
Na saone šehide iskupiše,
Zajedno im dženazu klanjaše.
Bog nek’ kazni zločinačku ruku,
ovom selu što zadade muku.
Ova priča postoji od tada,
a pjesam je Šutkovic Esada.
Isječak iz pjesme Esada Šutkovića iz knjige (Rožaje i okolina, ljudi i događaji (1912-1945) autora Alije Matovića.)
Banda ustade i krenu prema selu Bać gdje na pola puta sretoše Veliju Balotu i Ćazima Murića kako čuvaju ovce. Tom prilikom jedan od zlikovaca naredi Veliji da se izuje i da mu dade opanke. Velija je imao oko 14 godina pa odbi nardbu rekavši da mu ih je majka jutros napravila i da nema šta drugo da nosi osim njih. Posljednji put potraži Veliji da se izuje, dječak odbi, bandit ga ubije i sazuje sa mrtva dječaka opanke stavi ih u torbu i banda natavi put, a Ćazim ostane uplašen i uplakan. Pristižući u selo Bać ubijaju pismonošu Šerifa Avdovića(prezime upitno), Adema Košutu (95 godina).Zatim Malića Bajrovića ( prezime upitno). Završavaju pokolj toga dana i produžavaju prema Zvečanu gdje ostaju na spavanju kod nekih prijatelja.
Sjutradan kreću u novu akciju i prelaze na drugu obalu Ibra gdje u selu Pripeč ubijaju Beća i Arifa Kačara.
Zatim u selu Malindubrava ubijaju Redža i Rizvana Hota. Upućuju se dalje prema selu Biševo nailaze na starca (94 godine) Huseina Džamlića(prezime upitno) iz sela Paučina, zatim ubijaju 2 bošnjaka iz sela Bukovica za koja imena nijesu poznata.
Cilj ovog pohoda Zarije je bio i napad na selo Biševo jer je njegov brat Maksim bio prvi predsjednik opštine Biševo, kojeg je 1920 godine ubila Biševska komita zbog zuluma koji je činio nad bošnjačkim stanovništvom tog kraja.
Na putu za Biševo zlikovci u mjestu Osoje nailaze na zasjedu Biševske komite zlikovci su tom prilikom doživjeli totalni poraz o čemu detaljnije pišu Esad Šutković i Hajruš Ledinić u pjesmi “Bože dragi nemila susreta” odlazeći sa teritorije Rožaja ostala je zabilježena izjava Zarije Joksimovića :”jeste li vidjeli, vama ne pomože ni Davidović ni Nastas Petrović ni Spaho pa ni onaj kralj što je u Peć dolazio. Vi se pobiste i još će te biti pobijeni”.
Ovaj tekst je napisan prema istorijskim izvorima:
-Politika(Beograd) 21.11.1924 god, “Žrtve pokolja muslimana u rožajskom srezu”
-Pravda Sarajevo 17.02. 1925 god, “ Rožajsko klanje”
-Alija Matović piše u knjizi Rožaje i okolina, ljudi i događaji (1912-1945) pod naslovom Besnička tragedija
-Kazivanje potomaka žrtava (Murić Hazira 15.04.2020 godine,Dacić Azem 8.06.2024, Dacić Mustafa 2.07.2023, Nurović Redžep 14.03.2024)
-Kazivanje Murić Sulejmana zv. Sulja 17.02.2015. čiji je otac Ćazim bio u prisustvu ubijenog dječaka.
– Kazivanje Murić Muhameda zv. Mulja mog oca koji mi je često govorio o ovom događaju, a koji prenosi od svog oca Ujkana ovu priču.
Rad lektorisao Zlatko Tutić
izvor: SANA
