PriÄa o Aliji Äerzelezu, najvećem boÅ¡njaÄkom junaku iz turskog doba, priÄa je o zaboravu, o mržnji prema narodu muslimanske vjere, o neprekidnoj i neugasloj želji da se ukine, zatre i u mrak otjera sve Å¡to podsjeća na one Å¡to su, nakon odlaska Turaka, ostali nasukani na hridinama vremena, u neprijateljskom moru, bez Äamca i vesla, bez igdje iÄega. Ostali da se na njih vazda gleda s podozrenjem, preko niÅ¡ana i oÅ¡trice noža, kao na ostatke onih kojih su vladali vijekovima, na narod koji treba da umre ili da ode, svejedno.
Turska carevina je zavladala ovim krajevima kao superiorna vojna, ali i kulturna i civilizacijska sila, koja je ujedinila svijet na tri kontinenta i podigla ga iz feudalnog pepela i zaostalosti. Kad je odlazila, ostavila je iza sebe bezbrojne graÄ‘evine, ceste, hanove, ÄarÅ¡ije i džamije, i nepolazna djela svjetske kulturne baÅ¡tine. Sve su to, ili skoro sve, osloboÄ‘eni seljaÄki narodi pretvorili u prah i pepeo, da ubiju sjećanja, da izbriÅ¡u istoriju, da zakopaju pod zemlju, da ih na proÅ¡la vremena niko i niÅ¡ta ne podsjeća.
Kraljevina Jugoslavija je imala jasan neprijateljski stav prema muslimanima, redali su se genocidi nad ovim narodom, a u sumrak Drugog svjetskog rata sve je bilo spremno da se taj narod konaÄno eliminiÅ¡e s ovih prostora. ÄŒetnici Draže Mihajlovića krenuli su u praktiÄno ostvarenje tih planova, nožem i metkom, pa su muslimani, nakon Jevreja, narod koji je procentualno najviÅ¡e stradao. Titov pokret je zaustavio pogrom muslimana, ali im zadugo nije dozvolio da pokažu ko su i Å¡ta su. Njihova istorija i kultura bili su prekriveni tiÅ¡inom, a tome su doprinijeli i sami muslimani, svojim sklanjanjem, bježanjem od znanja i zvanja, od svake organizovanosti, od knjiga i pisanja. Zato se i dogodilo da su ostali uskraćeni za vijekove sopstvene istorije, koja bi svakom drugom bila na ponos, samo njima kao da nije znaÄila niÅ¡ta. Njima je bilo zabranjeno da znaju za svoju proÅ¡lost. I dok su drugi slavili svoje nepismene epske pjesnike i guslare, svoje drumske razbojnike, svoje razopanÄene feudalce, muslimani nisu smjeli znati ni za svoje pjesnike, filozofe, nauÄnike svjetskog glasa, za svoje Velike vezire, za svoje vojskovoÄ‘e i ratnike, za svoje graditelje i velikane. Dok su Srbi od turskog vazala Marka Kraljevića, koji je ratovao i poginuo u turskoj vojsci, napravili epskog junaka koji je, sudeći po Å¡kolskom gradivu, progonio te iste Turke, dok su od izmiÅ¡ljenih hajduka pravili nekakve silne junake, istinski heroji, kakav je bio Alija Äerzelez, nisu se smjeli ni pomenuti. Osim na naÄin kako je to uÄinio veliki pisac Ivo Andrić, koji je od ovog junaka napravio žalosnu, tragikomiÄnu figuru, kao porugu boÅ¡njaÄkom ponosu. Treba li pomenuti da Äak ni takvi velikani, poput Husein-bega GradaÅ¡Äevića, nisu smjeli biti javno pomenuti, da se nije govorilo ni o bosanskim kraljevima ni o bosanskom plemstvu, ni o bosanskim piscima i stvaraocima, pa Äak ni o muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine, kojima su muslimani ustali u odbranu svojih komÅ¡ija Srba. Sve je to potonulo u mrak, Äitava velika i sjajna proÅ¡lost, koju tek sad otkrivamo, malo po malo.
Alija Äerzelez je bio najveći junak za koga BoÅ¡njaci znaju, ali o njemu nećete naći ni slova ni u jednoj sadaÅ¡njoj knjizi istorije. Po onome Å¡to se zna, Äerzelez je roÄ‘en u Janji kod Bijeljine, a proslavio se ratujući na prostoru sadaÅ¡nje MaÄ‘arske. Bio je poznat po imenu Gurz Iljas (Gurz Illyas), i o njemu je opÅ¡iran zapis ostavio Äuveni turski istoriÄar Ibn Kemal (Kemal-paÅ¡a Zade), njegov savremenik (živio je od 1468. do 1534.) Kod nas je o njemu pisao slavni Ibrahim-beg Alajbegović PeÄevija (PeÄevi)  u svojoj Historiji (PeÄevijeva istorija –  Tarih-i-PeÄevi).  PeÄevija je bio jedan od najuticajnijih i najznaÄajnijih osmanskih istoriÄara, i prvi koji se služio zapadnim istorijskim izovrima. Dugo je obavljao znaÄajne dužnosti u tadaÅ¡njoj osmanskoj državnoj službi, pogotovo kod Lala Mehmed-paÅ¡e Sokolovića (njegova majka je bila sestra Lala Mehmed-paÅ¡e i Ferhad-paÅ¡e Sokolovića). On piÅ¡e da je Äerzelez poginuo u ratu koji je Hadum Jakub-paÅ¡a vodio protiv Hrvata 1491. godine, i to u zasjedi, a da je je njegovu glavu ban DerenÄin poklonio ugarskom kralju. Kralj je, iz poÅ¡tovanja prema velikom junaku, mada mu je bio neprijatelj, glavu Äerzelezovu sveÄano ukopao na Budimskom Brdu, koje je narod nakon toga prozvao Gerzelez Brdo. Tu mu je podignuto i turbe.
PeÄevija piÅ¡e i ovo :
â€Beograd je joÅ¡ bio u nevjerniÄkim rukama kad je on neprestano trÄao ispod tvrÄ‘ave, nekad hvatao nevjernike, a nekad im sjekao glave, tako da tvrÄ‘avska vrata nikome nije dao otvoriti. Kasnije su nevjernici iskoristili priliku, njega uÄinili Å¡ehidom, pa je otiÅ¡ao u Džennet. Njegova slava se joÅ¡ uvijek opjevava u pjesmi na nevjerniÄkom jeziku…â€
Poznato je da je Äerzelez uÄestvovao u odbrani Sarajeva 1480. godine, kad je taj grad opsjedao Vuk JajÄanin (Grgurević), a bio je jedno vrijeme i jajaÄki ban, prije Äuvene Krbavske bitke 1495. godine. Tu bitku su BoÅ¡njaci ubjedljivo dobili, a neki istoriÄari smatraju da je upravo tada Äerzelez poginuo. Drugi, opet, misle da je poginuo u blizini Sokol Grada (Varcar Vakuf), u borbi protiv bana DerenÄina, jer se Äerzelezovo turbe nalazi u blizini tog grada, u Gerzovu. Tako je zapisao i Mesihi, divanski pjesnik i pisar rumelijskog beglerbega. Zna se i to da je njegova sestra Ajka ukopana u Sarajevu, na mjestu zvanom Velika drveta na AlipaÅ¡inom mostu, dok se, po predanju, na Debelom brdu kod Soukbunara, ispod Trebevića, joÅ¡ nalaze otisci kopita njegovog konja. A ispod Hadži-Sinanove tekije nalaze se ostaci Äardaka koji narod zove Äerzelezova kula.
O junaÅ¡tvu Alije Äerzeleza govori, na svoj naÄin, i to Å¡to je on jedini bosanski junak za koga se veže legenda o povratku meÄ‘u žive. Ostalo je predanje da će se Äerzelez vratiti onda kad BoÅ¡njacima bude najteže, da ih povede u konaÄni boj za slobodu.
O Äerzelezovom junaÅ¡tvu pisao je i tursko-bosanski pjesnik Esiri na poÄetku 17. vijeka, a vezir Ćuprilić je u jednoj pjesmi napisao kako su sultanu potekle suze od radosti kad je Äuo za podvige Alije Äerzeleza, pa je uzviknuo : “Šućur Bogu i danaÅ¡njem danu, kad ja imam ovakvih junaka.â€U bosanskoj narodnoj pjesmi Äerzelez odgovara na pitanje ko je i odakle je : “Hajd ne luduj neznana delijo,/ ja oklen sam, od kojeg li grada,/ i kako se po imenu viÄem,/ jesi l’ Äuo za Å¡eher Saraj*vo,/ u Saraj’vu Begovu džamiju, viš’ džamije Å ejh-Sinan tekiju,/ pod tekijom ÄerzelezAliju?â€
Ovaj splet Äinjenica i legende potvrÄ‘uje istinu da se od BoÅ¡njaka decenijama sakrivala njihova istorija i da je, valjda, doÅ¡lo vrijeme da se to promijeni, da se i BoÅ¡njaci malo viÅ¡e organizuju, da konaÄno rastjeraju mrak koji je pokrio dobar dio njihove proÅ¡losti.
A spomenik Aliji Äerzelezu valjda će jednom ukrasiti Janju, kao znamen istorije koje se ne bi zastidio ni jedan narod na svijetu.
piše: Jusuf Trbić
izvor: PreporodBN